Datum i mjesto zločina: 14.12.2017. godine u Zagrebu, predivna i veličanstvena knjižnica Bogdan Ogrizović
Glavni ispredljudnik: Jelena Hororonoša Hrvoj
Ako ste kao ja, onda vas društveni događaji potaknu na hiperventilaciju i još izraženiju mutavost. Da, nisam ja bila ta koja je morala sjediti ispred ljudi i govoriti, ali očito kod mene ne postoji razlika. Nisam neki stručnjak u takvim vrstama društvenih događanja, ali znam kad mi se nešto sviđa. Promocije su moja najgora noćna mora i doći će dan kada ću se morati suočiti s tim strahom. Tješim se da imam još vremena do 2040. do kada će, nadam se, izmisliti neki (barem eksperimentalni) lijek protiv javne mutavosti koji ću drage volje nabaviti.
A sad mi dopustite da seciram cijelu Manifest manifestaciju i nekoliko sati prije nje.
Željela sam obnoviti boju kose u divnu čokoladnu, ispala sam crna. Ni to mi nije bilo dosta pa sam umjesto rumenila iskoristila smeđe sjenilo jer zašto ne? Kad već kosa nije ispala takva, mogu barem obrazi uživati. Obukla sam sve odjevne predmete na prave dijelove tijela i izašla van na kišu. To je osvježilo moju dušu poput čaše crvenog vina u suton i do sljedećeg odredišta u autu sam pjevala Zvončiće. Našla sam se sa Sonjom Smolec, mojom najdražom autoricom romana za djecu i mladež čije mi društvo uvijek popravi raspoloženje i nas smo dvije krenule prema glavnom gradu naše Republike (napominjem da u tom periodu nisam ništa pjevala zbog dobrobiti čovječanstva). Nakon nekoliko pravih pravcatih krugova po parkiralištu, našle smo parking i ostatak puta prošle pješice, nesvjesno izbjegavajući sve lokacije na kojima se mogla vidjeti naznaka da je Zagreb najljepši europski grad ovog Adventa.
Nekoliko minuta i jedanaest tisuća viđenih ljudi kasnije, našle smo se ispred d Knjižnice. Sljedeće sekunde i unutar. I tu nastupa dio kojeg se ne sjećam najbolje jer sam preuzela Jeleninu tremu i počela se tresti kao da je početak promocije jednak mom sjedenju na električnoj stolici. Upoznala sam Vladimiru Becić i Dariu Kersić i moram priznati da se sam još oduševljenija našom književnom scenom.
A sad se prebacimo na najvažniji dio večeri.
Jelena Hrvoj, moja najstravičnija prijateljica i kolegica po poslu i peru, ne pokazujući strah i paniku, sinoć je briljirala. Ne samo da je izgledala kao da je sišla s naslovnice…hm, horor časopisa (može, iskoristit ću tu usporedbu…), već je uspjela zvučati toliko pametno da mi je u jednom trenutku došlo da počnem nuditi usluge tetoviranja njezinog imena svim okupljenima. Snimala sam cijelu promociju i došla do zaključka da je upravo to ono što želim raditi u budućnosti. Da, zakidaš osobu čija je promocija za još jedan pljesak, ali joj kasnije možeš pokazati da je stvorena za javne nastupe. Ili da nije, što je, vjerujem, dosta nesretna okolnost. Drago mi je da ovog puta to nije bio slučaj. Ono što me plašilo više od trailera horor filma je i činjenica da su svi koji su sudjelovali u promociji koristili mikrofone. Svaka vama ljudi čast. Dan kad ću ja pričati u jedan je dan kad ću stvarno uspjeti nabaviti onaj gore spomenuti lijek.
P.S. imam i dokaze da se gospodična Hrvoj smije. I ne, ne izgleda kao da joj to nanosi bol.
Aleksandra Martinović
