Ne znam za vas, ali s vremena na vrijeme popustim vlastitom apsurdu i utipkam u Google svoje ime i prezime. Ne znam zašto, ne znam što očekujem i u kakvoj potrazi sudjelujem, ali uvijek razočarano zaključim kako su žene koje se zovu identično kao i ja daleko uspješnije i sposobnije.
Očito danas imam potrebu očajavati oko akademskih odabira koje sam tokom života tako tragično donosila pa vas molim za malo strpljenja. Ipak je vikend.
One s kojima dijelim ime i prezime postale su predsjednice Ustavnog suda, doktorice prehrambene biotehnologije ili ime na portalu o umrlima (na ove zadnje nisam ljubomorna i moram priznati da nije ugodno pročitati svoje ime i prezime na takvom mjestu.) Političarke, fotografkinje, one koje doprinose zajednici i one s kojima se roditelji ponose. I moji se ponose, ali zato što sam živa izašla iz puberteta i znam se obuči bez ičije pomoći.
Nikad mi te silne titule nisu predstavljale nekakvu važnost, što se može zaključiti gledajući u moj životopis, ali ipak me ponekad napadnu ona razmišljanja «što bi bilo kad bi bilo». Da nemam poroka i čestih životnih problema, ne znam gdje bi me prepuštanje tim mislima dovelo.
No krenimo dalje.
Oni koji u Google upisuju svoja imena često završe na stranicama nekih online verzija novina. Zašto? To nitko ne zna. To je misterij dostojan Bermudskog trokuta i čudo ravno pronalasku savršenih traperica dok traju sezonska sniženja. Otkad se netko odvažio priznati da je bio na estetskoj operaciji i baš ga/ju briga što drugi misle, Pandorina se kutija otvorila. Svi su popravili nešto i svi o tome daju intervjue. Imamo ljudske (diskutabilno koliko ljudske) Barbie i Kena, ženu mačku, čovjeka guštera, ženu koja uvjerava doktore da joj je želudac u sisama pa kad nešto pojede, one narastu, tinejdžere koji žele izgledati kao netko od Kardashiana (ili Jennera), a zapravo izgledaju kao noćna posuda presvučena kožom i naravno, nekoć egzotične žene koje sad izgledaju kao većina. Mislim da me ovo zadnje najviše boli. Nemojte me krivo shvatiti, razumijem ja one kojima je zbog nekog djela tijela narušeno samopouzdanje i potreban im je samo mali cik cak da bi napokon živjeli život. Svi smo mi u nekom periodu života bili površni, samo što se ovima poklopilo to razdoblje s viškom novaca i eto. Ostalo je povijest.
Ono što mene zanima je budućnost žena koje u potpunosti promijene svoje lice i postanu majke.
Zamislite situaciju: kćer im odrasta i nalikuje u potpunosti njima. Njima od prije. Hormonalna, autodestruktivna i demonska kao i svaka druga tinejdžerica, ta se kćer požali ženi koja ju je rodila. I što joj ta majka kaže? «Ti si prekrasna. Ja sam izgledala isto kao i ti, ali bila sam si odvratna tako da sam sve promijenila.»
Jep, nikakve posljedice na tom djetetu neće ostati.
Ne znam, možda je moj stav kriv, možda ljudi i nisu više stvoreni kako bi bili drugačiji i posebni (iako tvrdim da je svatko poseban već godinama, tako da ako se dokaže da nisam u pravu, cijeli je moj život laž). A možda, samo možda, ne vidim svijet kao i oni baš iz razloga što mi se razdoblje površnosti nije poklopilo s dobitkom na lotu.
Aleksandra Martinović