Ja sam Aleksandra i vjerujem u jednoroge – vjerojatno bi bila prva rečenica moje autobiografije kad bih vjerovala da autobiografije trebaju postojati. Oni su divni, brzi, usplahireni (ako ste se pitali odakle je potekao izraz usplahiren kao jednorog, eto vam odgovor) i vječno veseli. Njihova je krv srebrna, bacaju prokletstva na ljude kao da nema sutra i navodno ih, pazite ovo, ukrotiti može samo djevica. Zaustavimo se malo ovdje. Tko mi može objasniti kakve veze jednorog ima s time što žena radi u privatnosti svog/tuđeg/ničijeg doma? U prošlosti je valjda jedini opis žene koja je nešto mogla postići bio «djevica». Ne znam za vas, ali ja nisam čula priče da je Thor, ako je želio pobijediti neprijatelje morao biti «netaknut» ili da je Arthur, kako bi izvukao mač iz stijene, morao provesti život u celibatu. Ne, oni moraju biti snažni, moćni i velebni. Žene ne smiju imati snošaj. Dobro da su izmislili Always uloške jer sada očito i ostale žene mogu raditi sve što žele bez da odu na Tajland i rezerviraju termin za operaciju – ukrotiti jednoroge, sagraditi piramidu, piti vino iz flaše i osnovati društvo s ograničenom odgovornošću.
Postoje dva razloga zašto sam bila prisiljena prisjetiti se koliko volim jednoroge. Prvi je taj što su postali nove sove i stavljaju ih na sve, od termosica i plastičnih posudica za šarafe do odjeće i hladnjaka za vino. Doslovno su svugdje. Imala sam u planu nabaviti tabakeru s jednorogom ali sam se predomislila kad sam vidjela da košta novce. Zato danas slavim deseti dan bez nikotina i nikad mi nije bilo gore. No, ajmo dalje. Drugi razlog zašto volim jednoroge je razgovor s Jelenom u kojem me upoznala sa svijetom jednodijelnih pidžama s motivom tih mitoloških bića. Takve pidžame ne samo da želite nositi dok spavate, želite se kupati u njima, uploviti u bračne vode i otići u berbu jabuka. U tim pidžamama želite dočekati starost počevši od rođenja. U tim pidžamama sreća stanuje i to se vidi. Kad bi postojala pravda te bi pidžame bile radna odjeća. Oh, koji bi to magičan svijet bio.
Sad se moram vratiti na temu autobiografije i objasniti svoje nepovjerenje u takav oblik izražavanja. Ako one predstavljaju priču nečijeg života, zašto ih ljudi objavljuju s 30? Kao prvo, život im je tek na početku (ultimativno tješenje onih koje trideseta čeka iza ugla. Doslovno. Udaljena sam tek jednu rođendansku tortu od tog broja), kao drugo, ako nisi onaj koji je osnovao Facebook (nikad mu ne znam napisati prezime i očuvati točnost podataka), Jobs, J.K.Rowling, Hawking ili osnivačica sufražetkinja, zašto misliš da s trideset svijet treba čuti tvoju tek načetu priču? Autobiografije se trebaju pisati nakon što život dođe do kraja, ali tada si prezauzet prelaskom na drugu stranu i svom tom transfernom papirologijom, tako da eto, autobiografije ne bi trebale postojati. Ako nisi dovoljno važan da netko za vrijeme tvog života napiše tvoju biografiju, nemoj onda ni pokušavati živjeti u iluziji i platiti tisak svoje autobiografije.
Osjećam se usplahireno kao jednorog tako da odlazim. Tiho i graciozno. U pidžami.