Kad navršite godinu dana, svi oko vas misle da je to velika stvar, vama je svejedno. Ako ste prosječno dijete, tek ste naučili hodati ili vam se to još uvijek ne da (nahodat ćete se, okej je) i boli vas briga što se svi ponašaju kao da je taj dan vaš. Imate godinu dana, svaki je dan vaš. Upravljate ljudima vještim stilom kojeg se ne bi posramio ni najopakiji diktator, a niste još naučili izgovoriti ni jednostavnu rečenicu. Kad navršite dvije, stvari su drugačije. Duplo ste stariji nego prethodne godine, izvođenje gluposti je dubinski integrirano u vaše postojanje i dolazak velikog broja ljudi predstavlja publiku naručenu upravo za vašu predstavu.
Pokloni i dalje nisu zanimljivi, skrivate se ispod stola okruženi stopalima gostiju i najsretniji ste kad vam netko pjeva «Sretan rođendan». Upravo se jedan takav rođendan dvogodišnjakinje odigrao u utorak u mojoj obitelji. Moje je srce ispunjeno ponosom, samo što ne počnem plakati gledajući to malo klupko kako brzinom svjetlosti leti po stanu i zaustavlja se kako bi napravila upravo ono što ne smije. Velika je, raste i povremeno se baca po podu jer je to naučila u jaslicama i očito je superzabavno (probala sam, meni nije). Moj se emotivni raspon mijenja iz sekunde u sekundu. Presretna sam, tužna, nostalgična, prestrašena i bijesna, ali nju to ne uznemirava. Jede kisele krastavce, buši balone i igra se čepom od boce. Gledam kako se naučila boriti za sebe i više nikome ne da da ju maltretira. Pomislim kako sam barem nešto napravila kako spada, ali onda me ljudi oko mene podsjete da je to sigurno naučila u vrtiću.
Prolaze sati, ona me obavještava da joj je rođendan i da želi ili tortu ili mrkvu. Nosimo tortu, osjećajući se kao loši roditelji jer smo imali izbor i odlučili se ponuditi joj šećer. Puše svijeću jednom, ugasi. Svi plješću, slikaju, pjesma se ori. Želi još jednom. Palimo svijeću, opet ispočetka… tristoosamdesetdevet pokušaja kasnije ona je i dalje hiperaktivna, nitko više nema memorije na mobitelu, osjećamo se starijima iako nije naš rođendan i moramo sjesti kako bi povratili snagu. Reže se torta, mlada gospodična ju ne želi ni probati. Opet jede kisele krastavce i presretna je, pa smo presretni i mi. Igra se papirom za zamatanje, skače, energija joj se ne troši, ona se diobira (znam da to nije riječ). Po prvi puta tog dana slučajno se pogledam u odraz kuhinjskog noža i vidim nešto strašno – sebe. Gledam hrpetinu poklona na kauču i ne znam gdje bih sa sobom, a pogotovo s njima. Preselim ih par puta na razne lokacije da bi ih na kraju ipak vratila na kauč. Majka i nećakinja peru suđe, a ja im u sebi skladam pjesmu zahvale.
Na kraju se ljudi razbježe, torte (bile su čak dvije) ostanu, a meni je žao što dan nije duže trajao. Zašto? Zato jer sam mazohist i nemam smisla, eto zašto.
Sjećate li se vi svojih ranih rođendana? Ja se svojih ne sjećam, ali sigurna sam da su bili odlični jer su mi i svi drugi dani iz ranog djetinjstva ostali u sjećanju kao odlični. Sumnjam da bi mi baš taj dan moja obitelj odlučila zagorčati život i ostaviti me na poslu u rudniku ili na kranu dok umjesto u svijeću pušem u zapaljeni rukav radnog kombinezona. Iako, tko zna. Čudan smisao za humor oni posjeduju.
Kako god bilo, slavite rođendane. Nije to dan kad postajete stariji, starite svake sekunde. To je dan kad se možete prisjetiti kako je to biti dijete i bez ikakvog osuđivanja pokazati svoju neozbiljnost i čudaštvo. I da, otkrit ću vam jednu tajnu. Tog se dana rođendanska torta ne prima na kukove.
Alesandra Martinović