Počeli su zimski praznici. Dolazimo iz škole svi lijepo obučeni jer je bila predstava, torbe se bacaju svakamo samo ne na svoje mjesto, svi su gladni, žedni, letim u kuhinju i pokušavam složiti brzinski ručak. Paralelno se presvlačim u robu u kojoj ću kuhati, jer istini za volju još nisam uspjela skuhati ručak bez masne fleke negdje, vadim meso, gulim krumpir, pregrijavam tavu za meso… Ukratko kaos. To je neverbalni dio početka zimskih praznika. Verbalni je ustvari nadglasavanje.
On pojačava mobitel jer ona gleda televizor, ona vrišti da ništa ne čuje od njegovog mobitela, on viče da on ništa ne čuje od njenog crtića, ja vrištim zbog iste one pregrijane tave u koju sam ubacila ulje i meso pa eto nove masne fleke na majici (sad vam je jasno zašto se presvlačim), vičem da postave stol i usput glumim neutralnu Švicarsku u njihovim svađama.
Ok, pojeo se ručak. Klinci odlaze svako u svoju sobu a ja se veselim kavi kao tinejdžer novom mobitelu. Do večeri su me izludili x puta, posvađali se x puta, pomirili se x+1 put ali dan je gotov. A onda kreće blagdansko vrijeme. Ne znam bi li mu se veselim ili ne.
Pokloni, troškovi, kićenje svega i svačega uključujući mačka je na redu. DA, kod nas se kiti i mačak. Ustvari oni mu na rep stavljaju one grilande (ili kako se već zovu) i jako im je zanimljivo kako on jadan to kasapi na komadiće. I onda se ljudi čude da mačke napadaju borove. Nope. Mislim da je sve krenulo od jednog mačka koji je u svoj dnk uprogramirao stres od kićenja. Al dobro, skrenula sam s teme.
Klinci i kićenje bora. On bi onakve kuglice, ona bi one zvjezdice, ja za mir u kući kićenje prepuštam njima. Na kraju bor izgleda kao izbljuvak jednoroga na LSD-u. Naravno da se bor ne kiti na badnjak kao što tradicija nalaže. Ne, bor se kiti kad počnu zimski praznici. To je prvi dan praznika i imaju zanimaciju. Obećavaju se duga spavanja, pospremanje sobe, pomaganje po kući… U te priče vjerujem kao u onog jednoroga od prije.
Drugi dan, ustajanje u 6. Onaj ko’ se prvi digne budi onog koji spava i naravno kreće rat i svakodnevica zimskih praznika. Koje je moje rješenje? Ustati u 5 i popit kavu na miru. To mi je jedina šansa. I tako do blagdana. Kolače sam ispekla pod prijetnjom izbijanja trećeg svjetskog rata. Izmirila sam i to. I evo nam blagdana i familije. Ta djeca su podvojene ličnosti kunem vam se. Kad su doma sami vole se kao voda i struja, kad je neko kod nas ili mi kod nekoga, nema bolje djece u svemiru pa ja ispadnem histerična, živčana vještica. Poklone smo otvorili, papir je ostao na stolu, podu, kupaoni, sobi… Upravo sam shvatila da volim ukrasne vrećice.
A tu su hrana + kolači + sokovi, i nečije povraćanje je neizbježno. Veselje presvlačenja posteljine u 2 ujutro, kupanje i čišćenje djeteta, i ispijanja kave od 3 do 6 na miru. Naravno da više nisam zaspala. Ona je.
Došao Božić i on zakurio s temperaturom. Naravno ništa ne radi. Doktori valjda misle da ljudi i djeca između Božića i 03.01. ne obolijevaju. Možeš na hitnu i to je to. Nije ni to problem jer je ta hitna uvijek na istom mjestu. A ako se na toj istoj hitnoj nisi sjetio pitati koja apoteka je dežurna – sretno u pronalasku iste. Prije bi našla Atlantidu nego apoteku.
Nju vučeš sa sobom jer su svi negdje i nema ju tko pričuvati pa joj je dosadno i onda na hitnu vučeš bojice, papire, pastele, i pola kutije igračaka jer nikad ne znaš koliko ćeš čekati.
Obavili smo i to. Idemo doma. Kako mi dolazimo doma tako dolaze i svi oni koji su nju mogli pričuvati. Stvarno?? On je dobio dijagnozu, našli smo apoteku (bila je odmah do Atlantide), počeo je s terapijom i bolje mu je. Ona se brine za njega i nosi mu što god treba i tješim se kako sam ipak napravila nešto kako spada u tom odgoju. Iiiii onda požalim jer su se uspjeli urotiti protiv mene.
Struja i voda, sjećate se? Da mi je vidjeti onog tko to može preživjeti. Iskreno, na rubu živaca sam. Za doček ne idemo nigdje. Televizor, filmovi, uno, čovječe ne ljuti se – spremno. Nabrijani smo na vatromet, filmove, i uno. Večer čak protječe u zabavi. Nitko ne viče, nitko se ne svađa, oni varaju u unu i u čovječe ne ljuti se, ja se pravim glupa i puštam im. Ipak sam mama i volim vidjeti da su sretni. Naravno u 23:30 spavaju kao medo zimi.
Počinje vatromet, zvone notifikacije, poruke, pozivi, sve ono što bi šest mjeseci mrtvog čovjeka probudilo. Stigla je nova godina, obećava se sve ono u što vjerujem kao u jednoroge, idem na dijetu, pazit ću na lovu, prestat ću pušiti.
Prošli su i blagdani, ostala su dva tjedna s klincima koji nemaju što raditi. Nemojte mi sada samo pričati kako djecu treba zabaviti, naći im zanimaciju… Nalazim ja sve to. To što oni ne nalaze zanimljivim zanimacije koje ja osmislim, to je problem. I onda sljedeća dva tjedna ustajem u 5, glumim Švicarsku bar 3 puta dnevno, perem, peglam, čistim, kuham i pokušavam znanstvenim pristupom spojiti vodu i struju bez da me ubije.
Pa ti budi roditelj vodi i struji.
Nymm