Udahni,izdahni...

Nisam tip osobe koja komentira javna događanja ali... U istom danu su se dogodile dvije situacije koje su u korijenu iste a u kontekstu vrlo različite. Jedna se je dogodila javnoj osobi a druga meni osobno.

Dakle, prva. Naš rukometni izbornik je vrlo osobno izvrijeđan u novinskom članku koji je, po meni, napisala osoba u afektu. Zašto to mislim? Pogledajmo to ovako: utakmica je završila kasno navečer, drugo jutro moraju izaći novine s člankom koji mora napisati određeni novinar, Hrvatska je izgubila utakmicu, razočarani novinar sjeda za laptop i pod dojmom izgubljene utakmice piše članak. Pretpostavljam da je navijao za „naše” i da ga je to što smo izgubili utakmicu naljutilo. Obrušio se je na našeg izbornika na jedan vrlo osoban način. Dan nakon toga naš izbornik pod dojmom članka kojeg je pročitao, ljutito komentira članak i osobu koja ga je napisala i osobu koja je dozvolila da članak kao takav izađe u novinama. Postoje drugačiji načini da se istjera isprika iz nekoga a to se sigurno ne radi u afektu.

Druga koja se je dogodila isti taj dan kada je izbornik reagirao na članak. Dolazi žena u dućan u kojem radim i vrlo bezobrazno i ljutito mi govori kako sam joj dala krivi artikl. Naravno, ispričala sam se ali ona nastavlja s ljutitim komentarima i dotiče se moje sposobnosti, poštenja i volje za radom. Kupac je uvijek u pravu zar ne?

Vođena tom mišlju ostavljam ju da se „ispuše” i nastavljam sa svojim poslom. Ona ne staje nego se tek zagrijava. U trenu u kojem je rekla da sam ju htjela namjerno prevariti i spremiti razliku novaca u džep, više ne mogu šutjeti. Prekidam ju, smireno objasnim da sam joj dala skuplji artikl što znači da bi razliku morala dati iz svog novčanika i da mi nikako nije jasno kako sam mogla profitirati iz te situacije. Inače, razlika je bila 7 kn! Promijenim joj artikl, naplatim ostale stvari, i ljubazno se zahvalim riječima „hvala vam na razumijevanju, vi sigurno nikada niste u ničemu pogriješili”. Nakon toga je izjurila van i nije rekla ništa. Malo je reći da sam bila ljuta. Pogriješila sam, priznala sam pogrešku, ispričala sam se i zbog toga je dovedeno u pitanje moje poštenje, volja za radom i sposobnost. Zbog ljutnje nisam mogla ne komentirati. I trebalo mi je puno samokontrole da ne počnem vrištati na nju. A vrlo rado bi i nju i njen kućni odgoj poslala u rodno joj mjesto.

Koja je poanta ovog dugog uvoda? Ljudi moji znani i neznani, ako išta mislite raditi, ako imate namjeru komentirati ili kritizirati nečiji rad, probajte duboko udahnuti i izdahnuti tri puta, postaviti se „u glavu” te druge osobe i tek onda to napraviti. Svi i imamo dobre i loše dane ali pokažite malo razumijevanja u nekim situacijama. Pokušajte ostaviti ljutnju i razočaranje na stranu i reagirati bez toga. Navodno smo najinteligentnije životinje na planeti. Pa pokažite u interakciji s drugima da nismo samo životinje. Pokažite razumijevanje i suosjećanje. Budite ljudi. Ne budite životinje koje reže jedna na drugu zato što vam je taj netko na kojeg režite blokirao pogled npr. Pokušajte u interakcijama s nepoznatim vam ljudima, ako ništa drugo, utišati vlastiti ego. Dalo bi se tu reći još svašta ali mislim da blog ne bi podnio toliko slova

„Hvala na razumijevanju”

Nymm