Današnji dan je počeo kavom po štednjaku. To je bilo zagrijavanje u kolutanju očima i spominjanjem muških i ženskih spolnih organa. U moju obranu, to je bilo PRIJE kave pa nisam sigurna da li je spomenuta uža ili šira obitelj u istoj rečenici. Nekako više naginjem tome da je, jer poznajem sebe i svoju elokventnost kada je psovanje u pitanju. Balkanka sam. To nam je kodirano u DNK. Kuhanje druge kave je bilo neizbježno jer, naravno, bacila sam onu prvu iz čiste frustracije. Pošto mi je jutarnji ritual izbačen iz tračnica, jurila sam kao obezglavljena kokoš.
Stigla sam na posao na vrijeme, iako sam vozila kao da sam na „audiciji” za vozača Formule 1. Sva sreća pa sam na jesen stavila nove zimske gume. Na poslu pitanje zbog kojeg sam bila zahvalna na zagrijavanju kolutanja očima. Pitanje je glasilo: „Da li imate konjsko stajsko gnojivo ali da ne smrdi jako?”. Doživjela sam mini moždani, odumiranje malih sivih stanica (kako bi rekao jedan brkati Belgijanac), tup pogled i preispitivanje higijene ušiju. Nakon reboot-a mozga, došla sam u napast da odgovorim kako imamo ekskluzivno konjsko stajsko gnojivo koje miriše na ruže jer je kobila koja je proizvela gnojivo imala udvarača koji joj je konstantno nosio ruže koje je kobila jela. Nije djelovala kao osoba koja bi shvatila šalu bilo koje vrste, pa nisam rekla ništa. Naravno da nije kupila gnojivo jer „smrdi”. No shit Sherlock! To je jebeno gnojivo. Đubar. Govno životinje. Drek. Kako god to nazvali, isto smrdi.
Tijekom dana sam zbog istog pitanja morala još nekoliko puta reboot-at mozak. I naravno, ja ne bi bila ja, kada situaciju ne bi razvukla do apsurda na kojem bi mi pozavidio i Ionesco. Jedna od „boljih” ideja koja mi je pala na pamet, je raditi kuglice od mirisnog gnojiva koje bi prodavala kao lijek. Terapija bi bila držanje kuglice pod pazuhom 96 sati (zvuči puno učenije od „4 dana”) ali bez tuširanja jer je hidrolabilno i time gubi ljekovita svojstva (još malo učenih riječi) . Kuglica bi liječila giht, glupe ideje, gluplja pitanja i rak kod svih susjeda. Onaj tko bi nasjeo na to bi bio izbjegavan od velike većine ljudi, pa bi tim ljudima ustvari napravila uslugu. Sva sam neka dobrica, jelda?
Nakon posla sam morala skuhati ručak za danas i za sutra jer sutra neću stići uz sve ostale kućanske poslove između kojeg je i pranje robe. Ta roba se množi u košari, majke mi. Ili u kući živi zlobni duh koji uzme jednu čarapu i umjesto nje ostavi 5-6 komada neke druge prljave odjeće. Ovo pišem u 21:15 i iz protesta sam okrenula leđa suđu u sudoperu. Doduše malo sam i ponosna na to brdašce jer ne može svatko toliko suđa složiti na jednu hrpu. Svejedno sve to moram oprati (tužni emotikon). Ručak za sutra je skoro gotov. Roba se suši na balkonu. Zijevam i maštam o kampiranju na Velebitu gdje nema čak ni signala za mobitel. Imam djecu i moram biti odgovorna (opet tužni emotikon) pa bi prije polaska javila GSS-u gdje sam. Velika torba s knjigama, cigarete, kava. Hrana mi ne treba jer sam na dijeti i jedem uglavnom travu u raznim varijacijama (OPET tužni emotikon). Možda uspijem skupiti mirisna govanca za novoosnovani biznis.
Samo me muči šator. Nemam ga. Može mi ga netko posuditi na desetak dana?