Mi žene smo ponekad vrlo čudna i nelogična bića. Pa da nabrojim neke od primjera:
1. Stojimo ispred krcatog (ali KRCATOG ormara) i izjavljujemo da nemamo što obući
2. UVIJEK nam trebaju još jedne cipele. Iako ćemo ih nositi samo jednom ili ni toliko.
3. Svaka žena je u nekom trenutku u životu bila na dijeti ali ju to nije spriječilo da u PMS-u pojede cijelu čokoladu.
4. Izaberite si sami jednu ili više njih jer znam da ih imate u arsenalu
Ono što je meni osobno najzanimljivije je to da si vrlo često pojednostavljujemo život i poprilično smo uspješne u tome. U današnje vrijeme malo koja od nas ima vremena za overthinking i kompliciranja oko jednostavnih stvari.
Isto tako, multitasking nam je skoro pa urođen. One koje se ne rode s tim, usvoje tu vrlinu najkasnije s rođenjem djeteta ili kroz godine studiranja i kasnije ganjanjem karijere ili pak rođenjem djeteta dok se paralelno ganja karijera. Na primjer ja osobno dok spremam suđe od današnjeg ručka razmišljam o ručku za sljedeći dan, objašnjavam djetetu srednjoškolsku matematiku, pomažem pisati pjesmicu za osnovnoškolsko dijete i usput pazim da mi se ne ugasi vatra u peći, slažem popis namirnica koje moram kupiti (i kojih ću većinu zaboraviti kupiti ali nije poanta u tome nego to što radim 5-6 stvari odjednom).
E sad, zbog onog pojednostavljivanja stvari, mi žene često postanemo mazohisti. Jedan od primjera gdje naš mazohizam zbog pojednostavljivanja života dolazi do izražaja je odabir odjeće koju ćemo navući na sebe nakon tuširanja. U istom onom pretrpanom ormaru imamo jako jako JAKO puno hlača. Široke hlače, hlače od pidžame, sportske hlače... ALI NE! Mi sa sobom u kupaonicu nosimo TAJICE. Zašto tajice? Jer su udobne, ako na brzinu nekamo treba ići samo gore nabacimo neku dužu majicu i spremne smo. To je onaj dio s pojednostavljivanjem stvari. Lijepo smo se otuširali, namazali losionom koji se još nije upio, u kupaonici u zraku ima vlage za napojiti dva slona u vrijeme suše i krenemo se oblačiti. Prvi odjevni predmet su gaćice. Još hajde idu nekako iako se rolaju i lijepe za noge i idu na živce. Sljedeći na redu je topić koji je bogomdan jer nema žice, kopče i ostale „blagodati” grudnjaka pa ne žulja, ne steže i lijepo su nam frendice zahvalne jer su free. To malo mekano zlo pređe preko ruku u glave i negdje u području pazuha postane mali sadistički smotuljak zla. U tom trenu kreće ples. Savijamo se, ruke su pod kutom na kojem nam zavidi režiser Egzorcista i svi majstori joge ovog svijeta. Nakon nekoliko minuta plesa, sadistički smotuljak zla je sređen a nama treba tjedan dana toplica ili kiropraktičar da nam vrati sve zglobove na mjesto. Čarape i potkošulja ili majica idu bezbolno iako hvatamo dah od poravnavanja sadističkog smotuljka zla. I tu nastupa mazohizam zvan tajice. Navlačenje tajica na suhu kožu je pothvat sam za sebe, a na još vlažnu kožu je čisti, izvorni mazohizam. Trebalo bi to uvest kao olimpijsku disciplinu. Do gležnjeva nije problem. Nakon gležnjeva kreće rat. Rat vlažne kože i rastezljive, udobne, multipraktične tkanine sašivene u hlače. Pa povlačiš, pa poravnavaš, pa previše poravnaš pa vraćaj natrag, pa se gužva, pa smeta, pa popravljaš i ta borba traje satima da bi shvatio da si došao tek s jednom nogavicom do koljena. Stišćeš zube i nastavljaš s borbom jer tko ima vremena oblačiti nešto široko pa se poslije presvlačiti u tajice? I razmišljaš o svim onim udobnim hlačama od pidžame, o trenirkama, o onim udobnim trapericama koje su izlizane pa ih nosiš samo po kući... Ali ne! Ponos ne da da se tajice skinu i da se ode po druge hlače. Iako, manje vremena bi potrošili na skidanje tih tajica, odlazak po druge hlače i oblačenje istih. U isto to vrijeme dok se borimo s tajicama i pazimo da ne polomimo palčeve, uspijemo i razmišljati o robi koju treba oprati, i pločicama koje treba oribati, jer zašto ne bi multitaskali i dok mučimo same sebe? I konačno, tajice su na mjestu i sve smo si važne i onda shvatimo da smo se preznojile i da smo spremne za novo tuširanje.
E pa dezić će poslužiti svrsi.