Posljednjih sam nekoliko dana svela životne funkcije na probudi se-pokušavaj preživjeti-odi spavati. Mrzim svaku sekundu takve egzistencije. Sezona jesenskih prehlada je i službeno započela i pijem čaj iz čaša za šampanjac kako bih ju propisno dočekala. Trošim maramice, cijedim limun i ne vidim na lijevo oko. Prekrasno sam ljudsko biće i tako se i osjećam. Propuštam život i život propušta mene. Možda vam se moja trenutna teatralnost čini pretjeranom, ali ja to tako ne gledam. Kad već ne radim ništa, volim kada je razlog tomu moja lijenost, a ne nemoć.
I tako ja sad zamotana u šezdesetosam slojeva svega i svačega pijem čaj i imam tradicionalna razmišljanja o jeseni koja je počela na svaki mogući način osim kalendarski. Volim jesen. Volim padavo lišće, kiše, slojeve odjeće koji završavaju s nečim nalik na deku, ali se prodaje pod nazivom pončo i kišobrane koji se uvijek okrenu na krivu stranu kad ne treba. Volim čizme koje se ne moraju vezati i kapute ispod kojih možeš sakriti smrznutu puricu ako ju poželiš odvesti u šetnju iz nekog od deset logičnih razloga. Jesen je godišnje doba kad socijalno retardirani ljudi kao što sam ja dođu na svoje. Ne očekuje se više šetkaranje u kratkim hlačama i čudnim obuvalima, nema toliko ljudi po ulicama i svi se nekako nesvjesno povlače u svoje kuće/stanove. Ono što mene tada primi je želja za odlascima u zabavne parkove koji nemaju smisla kad pada kiša. Jedna sam od onih koji obožavaju Gardaland, ali ići tamo samnom je definicija dosade. Dok svi uživaju u adrenalinskim vožnjama i sudjeluju u svim tih strahotama od kojih im se otkucaji srca ne spuštaju ispod 150 u minuti, ja žderem smrznuti led s okusima i grizem nokte bez da i stanem u red. Odem na turistički vlak koji kruži Gardalandom i omogućava vam da vidite što sve tamo ima bez da upregnete koji mišić i već tada mi se pada u nesvijest jer eto, taj vlak ide dva metra iznad tla.
U kućama straha s pravim glumcima uvijek izađem na izlaz za nuždu i to samo zato jer se bojim tužbe nakon što udarim nekog ni krivog-ni dužnog glumca omotanog u mumija zavoje u mjesto koje je zaslužno za reprodukciju. Zahvaljujući meni ti ljudi mogu tražiti benificirani radni staž. Ono što također volim mrziti su simulacije. Uđete u podmornicu, zbunjeni poput oposuma prije kiše i gledate kako vas neki talijanski mali od palube zatvara unutra. Tada počinje odbrojavanje i svi se smiju, kao da ne znaju što ih čeka i zašto su tamo ušli. Zatim kreće ljuljanje, voda ulazi na sve strane i svi se i dalje smiju. Ja već pošteno paničarim ali se ne predajem, nitko ne vidi suze straha i panike od toliko vode i prskanja. Tada kreću zvukovi raketiranja i tu se gubim, šapućem ime svoje majke i predaka i očekujem Stevena Segala, ali imam pokeraško lice koje se nekako odbija prikazati na van. Voda je do koljena, pitam se ima li života nakon smrti, jesam li zaista rođena kako bih skončala na atrakciji i na kraju sve prestaje i puštaju nas van. Želim doma jer sam mokra, mrzim zabavne parkove i sebe u njima, ali odlazim dalje osjećajući se kao da sam pobijedila smrt. Tužan dio je da je to zbilja vrhunac što se tiče adrenalinskih doza koje povremeno ubrizgavam u svoj neuzbudljivi krvožilni sustav.
Prije sam voljela koristiti godišnji po ovakvom vremenu i spavati sve dok nisam počela evoluirati u namještaj. Takav si život više ne mogu priuštiti, ali to ne znači da se ne mogu prisjećati tih vremena s čežnjom. Više ne vjerujem u godišnje i ne spavam onoliko koliko liječnici predlažu, ali se svejedno nekako uspjevam održati na životu. Danas me izbivanje iz poslovnog svijeta na par dana nazaduje, a prije sam vjerovala da upravo zbog tog izbivanja napredujem. Možda starim, možda odrastam, možda se pretvaram u vijetnamsku trbušastu svinjicu. Neke nam odgovore može dati samo vrijeme. I ja ću na njih čekati.
Želim van ugodan početak jeseni, nemojte pokupiti neku od viroza i ne zaboravite ostaviti za sutra sve ono što bi trebali napraviti danas. Život je samo jedan, baš poput ponuđene prilike da započnete novi život u Novom Zelandu kao slastičar na odjelu čokoladnih torti.
Aleksandra Martinović