Ne znam kakva je situacija kod vas, ali ja sam s dijetama na ti. O svakoj znam sve, proučavam ih i upoznajem poput prijatelja za kojeg znam da će mi jednog dana postati neprijatelj. Ne djeluju jer ih se ne pridržavam dovoljno dugo da bi se vidjeli neki hvalevrijedni rezultati i ne volim ih, ali ja sam na njima i one su na meni.
Danas sam trpala običnu rižu u usta izgledajući ne kao Kinez, već kao kineska pokrajina i pitala se zašto smo toliko opsjednuti usporedbama naših tijela i tijela, primjerice, Hloverke Novak Srzić. Hloverka je Hloverka, mi smo Aleksandra/Šeherezada/Augustina/Petra/Dorotea sa ili bez j. I ne, nemojte me krivo shvatiti. Ne podržavam new age fore u kojima se pretilost veliča, a njezini se zagovornici krune kao kraljevi zemlje Šepurie. Smatram da bi svatko trebao težiti onome što ga čini sretnim i još važnije, zdravim.
Ali ono što me muči je činjenica da se svi pokušavaju pretvoriti u kopije kopija kako bi nalikovali, uzmimo još jednom gornji primjer, Hloverki Novak Srzić. Zašto ljudi više ne žele biti ono što jesu? Zašto je velik nos odjednom prokletstvo, široki bokovi ulaznica za pakao, a kvrgava koljena stigma koja nam zatvara sva vrata? Zato što svijet nije normalan.
Svakog proljeća ljudi izađu iz špilja u kojima su hibernirali cijelu zimu i upisuju se u teretane, trče po cesti sa slušalicama u ušima i 42 pedometra strateški postavljena po cijelom tijelu. Na krovu kuće vježbaju yogu, nitko više ne koristi lift i više se ne događa da su sokovi koji imaju iznad 3% šećera rasprodani. Slastičarnice odlaze na kolektivni godišnji, McDonalds je u bankrotu, tvornice šećera diljem svijeta zatvaraju svoja vrata.
Sve je idilično, osim ako ste dio te populacije koja je rekla «NE» hedonizmu ili vlasnik navedenih restorana/tvornica/slastičarnica. I mene svako proljeće prima želja za promjenom i postizanjem «bolje sebe» ali ja sam borac i borci se protiv toga bore. Gledam videe o vježbama i čudom se čudim kako se pločice ne stvaraju samim informiranjem. Pokušam trčati i svjesno ili nesvjesno uganem gležanj. Orbitrek koji je ostao u kući od roditelja i dalje ima samo jednu svrhu – biti vješalica. Radim shakeove od špinata i sezonskog voća i gledam kako se u čaši stvaraju i rastu nova bića jer se i nakon toliko godina nisam uspjela nagovoriti na ispijanje eliksira zdravlja. Radim trbušnjake i čučnjeve i to je otprilike to. Želim vjerovati da je to moj maksimum što se tiče akcije «pokrenimo se» i nekako mi uspijeva.
Gledam slike ljudi koji rekreativno trče i mislim si kako je tu netko lud. Svi se smiju kao da u boci za vodu imaju nešto što se češće pronalazi u čuturicama, lažno nam predstavljajući tu aktivnost kao nešto što će nas dovesti u stanje potpune ravnoteže. Ja kad trčim hiperventiliram, oči mi idu u križ, predinfarktno stanje me potrese do kostiju, a umjesto osmijeha imam izraz prave, iskrene boli koju osjećam i nekoliko centimetara izvan tijela. Tenisice mi se stalno odvezuju, kosa mi leti u oči iako je zavezana, nemam snage otvoriti bocu s vodom pa radije živim dehidrirana i nadam se da nikoga neću sresti putem jer bi vjerojatno zvao hitnu. Ali ne, ljudi na slikama su netaknuti, zamrznuti u vremenu poput meditativnih kozlića, u toj fazi nirvane u kojoj ih samo sekunde dijele od pravog pravcatog letenja.
Poanta je da se divim ljudima koji to sve mogu. Divim i veličam ih. O njima bi trebalo pisati pjesme jer shvaćaju da je njihovo tijelo hram. Imaju vremena za posvetiti se sebi bez žrtvovanja sna ili drugih aspekta života. Znaju se organizirati i znaju što žele. Ali kao i kod većine stvari, pustit ću onima kojima to ide da se time i bave.
Samo jedna informacija…Drugi put kad trčite sa slušalicama u ušima po sredini ceste… Recite si da niste sami na svijetu i udarite se po glavi u moje ime.
Aleksandra Martinović