U mjestu gdje sam rođena (ne mislim doslovno na adresu Petrove bolnice) teorije zavjera i praznovjerje bili su sastavni dio života. Ako nisi vjerovao u Baburogu, ona je vjerovala u tebe. Kad je mačka pretrčala cestu dok si se vozio iz dućana, morao si pljunuti tri puta, a ako je ta nesretna mačka još u isto vrijeme bila i crna, vjetrobransko staklo je postalo Petrijeva zdjelica u vlasništvu znanstvenika koji ne voli prati, a gdje tek sterilizirati svoj pribor. Ako si se penjao ljestvama i ispalo ti je nešto ispod tih ljestava, smatrao si to zauvijek izgubljenim jer, naravno, ispod njih se ne prolazi. Ispod kreveta se držala mišolovka s komadićem špeka jer svi znaju da gurmanski nastrojena čudovišta tu namirnicu smatraju delikatesom. Djeca nisu smjela otići predaleko od kuće, pogotovo po mraku, jer ih je duh s lampom čekao i spremao se proždrijeti ih iako nije imao fizički oblik i sposobnost dodira.
Sjećam se da mi je na početku bilo čudno slušati razgovore o otmicama vanzemaljaca koji ne samo da su ljude vodili na svoje brodove, već su im i krali flance i uzimali novce, u isto vrijeme ih ostavljajući s bocom alkohola u rukama i sjećanjima koje je trebalo isprati. Ti su ljudi bili kreativni. Alkoholičari, ali kreativni.
Kao mala (imala sam svega 15,16 godina) vjerovala sam u apsolutno sve što sam čula, zamalo razvila OKP jer je neke stvari trebalo raditi po tri puta da se ne prizovu zli duhovi (ali nisam jer sam bila loša u brojanju i danas mogu s ponosom reći da ništa u mom životu nije uredno) i bilo mi je super. Sve je bilo moguće, svaka budala mogla je u mojim očima biti učitelj, a svaki pripadnik starije populacije zaista je, zbog svoje nenadmašne mudrosti, mogao biti važna karika u far, far away svijetu zbog čega su ga elijeni oteli i natjerali na opijanje dajući mu da i dalje koristi svoju slobodnu volju.
Danas više ne postoji ta čarolija. Ili naivnost, nazovite ju kako god želite. Kad pokušam svojoj kćeri objasniti da za Božić dolazi Djed Mraz, kaže mi: “Mama gupa”. Ne znam predstavlja li ovo evoluciju i djeca su postala pametnija ili su u potpunosti izgubila sposobnost vjerovanja u čuda. Ja sam bila glupa, ali u isto vrijeme i toliko sretna da nisam skidala osmijeh s lica ni kad su me svi prednji mliječni zubi odlučili napustiti. Pokupila sam ih, stavila ispod jastuka i ujutro se veselila slatkišima koje nisam mogla jesti jer, očito, nisam imala s čim. Rastavila sam kazetofon jer sam htjela spasiti male ljude koji su živjeli unutra i odvesti ih u šetnju. Vjerovala sam da su purani dinosauri i da ako dovoljno dugo čistim teglicu s cvijećem, duh će izaći van i ispuniti mi tri želje. Sve tri bile bi vezane uz posjedovanje jednoroga. Mislila sam da je Maja Šuput iz tadašnje grupe “Joy” predsjednica. Vjerovala sam da je Elvis živ i prije nego što sam znala tko je Elvis. Sad kad ovo pišem čudim se i samoj sebi što sam nastavila školovanje nakon obavezne osnovne škole.
Možda mi je samo žao jer kad bih sada pokušala nekome prodati foru s otmicom i lijekom u boci, ne bih naišla na reakcije na koje su naišli naši preci.
Ono što mi je ostalo i dan danas i jedini je strah nevezan uz fiktivna bića je strah od svemira. Ništa mi u njemu, o njemu ni oko njega nije prirodno ni normalno. Za početak, ogroman je. I to ne ono kao “ne stanem u hlače koje sam nosila u trudnoći” ogroman. Nego još malo. Kao prišt koji se pojavi minutu prije odlaska na najvažniji sastanak ikad dogovoren nakon kojeg ćete postati zaštitno lice za L’Oreal kozmetiku. Taj prišt je svemir.
Drugo, Sandra Bullock je letjela po tom prostranstvu uz pomoć protupožarnog aparata. Sama ta činjenica je dovoljna za strah koji će trajati i rasti čitav život.
Treće, ne volim stvari kojima ne mogu odrediti početak i kraj. Pravac? Prestrašna stvar. Zato ću sad završiti ovaj post uživajući u mirnoj spoznaji da on, za razliku od svemira, ima točno definiranu veličinu, ali i dalje sadrži Sandru Bullock. Očito ne možemo imati sve.
Aleksandra Martinović