Romantika je u očima promatrača, rekao je nitko nikada. Možda i je nekad, ali rečenica nije bila naročito kreativna pa je autor, gle čuda, ostao neprimijećen.
Kakvi ste vi s romantikom? Plaši li vas poput tek izlegle mladunčadi kraljevske kobre ili ju vidite kao košaru pletenu od niti sreće u kojima spava četrnaest beba panda? Mene romantike sram. U stvarnom je se životu užasavam, u filmovima mi je ljigava, u knjigama nepotrebna. Ne čini me sretnom ni zadovoljnom, ne vidim u njoj nešto od čega mi srce počne preskakati niti mi se leptiri nakote u trbuhu. Hiperventiliram kao pravi čovjek, nakon više od 10 prijeđenih stepenica, a ne bacam se po podu niti mi koljena popuštaju jer sam vidjela ni manje ni više nego osobu. Koja izgovara rečenice.
Svjesna sam da se ljudi vole osjećati lijepo, tetošeno i primijećeno, za razliku od autora rečenice o romantici s početka ovog teksta, ali meni to jednostavno nije to. Osjećam se kao da sam upala u neki mjuzikl za koji mi nitko nije dao scenarij i od mene se očekuje da surađujem. Kao kad dobijete poklon i svi vas gledaju dok ga otvarate i umjesto da uživate u iščekivanju, panično pokušavate smisliti kako odreagirati. Kad sam bila samo malo niža i dosta mlađa, ljudi oko mene su smatrali da nisam baš posložena u glavi, najviše (ali ne i samo zato) zbog tih reakcija koje mi nisu dolazile prirodno. Sjećam se da sam proučavala ljude u pojedinim situacijama i pokušala odglumiti isto to, tek toliko da me ostave na miru. Ali eto, osamstopedesetidevet godina kasnije i dalje pokušavam nešto što nimalo ne razumijem.
No vratimo se mi na romantiku. I sama sam se nekoliko puta u životu našla ispred tog demona vješto skrivenog iza cvijeća, srcolikih čudesa i dirljivih riječi bez imalo smisla.
«Gle kako prekrasan zalazak» – kaže, očito želeći nekakvu pohvalu jer, naime, upravo je on zaslužan za odlazak sunca na počinak. «Je» – kažem ja i za mene je tu priča završena.
Ono što mi je odlično kod mog muža je to što je i on romantično defektan kao i ja. Danas je došao s posla ranije nego obično i vidio me u mom reparacijskom izdanju – boja na kosi, crna maska na licu, odjeća kao da sam upravo dobila posao na renesansnom festivalu kao pastir. I to onaj slabije rangirani, koji nije uspio dobiti nikakve poticaje EU. Šutnja je zlato, to je već odavno naučio pa je nakon početnog šoka uspio nastaviti živjeti normalnim životom. Za mene je to sve što od romantike trebam. Pokušala sam mu, zbog teme ovog piskaranja, darovati nešto romantično tek toliko da vidim jel mi i dalje taj pojam neprijatelj i sve što sam uspjela bilo je predlaganje da oguljenu crnu masku s mog lica nosi u novčaniku. Odbio je. Žao mi je romantiko, dala sam sve od sebe.
Imam jednu poznanicu koji je glavni životni cilj planirati romantična iznenađenja za, citiram, «odabranike njezina srca». Da, dobro ste pročitali, više ih je. I tako ona kroči divljim stazama života bacajući ružine latice u zrak, tetovirala je probijeno srce na bedru i svijet joj je ružičast. Ta ne vidi probleme, sve joj je divno i ja sam sigurna da ima problema s drogom, samo to ne želi priznati. Kad smo prije koje stoljeće išle srijedom na čašu vina, ona je uvijek pila rose. Eto, takvi su to ljudi.
Ali naravno, bio bi ovaj svijet dosadno mjesto da smo svi jednaki. Zato dragi moji romantično nastrojeni uživajte, pecite torte u obliku srca i pjevajte serenade, a vi kojima je zbog toga neugodno šutite i pokušajte se dočepati te torte.
Aleksandra Martinović