Naišla sam prije nekoliko dana na članak o influencerima i nemam pojma od kud početi osvrt na to. Jasno mi je da su popularni i da reklamiraju sve i svašta. Isto tako mi je jasno da moraju „prodati” to što su dobili . Koliko ima istine u tome? Iskreno, nemam pojma niti me zanima. Nemam pojma ni tko su ti ljudi. Ako je njima dobro go for it. A imam jednu zanimljivu stvar koja se zove razum.
Dakle, neka influencerica se kune u mater, oca, brata i sestru koje nema, kao i ostalu rodbinu do petog koljena, da joj je torba koju je, pazi sad, „najbolja koju je ikad imala” i svi redom hrle kupiti istu tu torbu.
Moj razum mi kaže da, da je njoj ta torba tako odlična, kupila bi si ju sama. Svjesna sam da se mnoge žene ugledaju na popularne i uspješne žene pa ih kopiraju na neki način. I ne shvaćam taj mentalni sklop.
Bilo bi odlično kad bi se među influencerima našao samohrani roditelj koji pokušava izbalansirati posao, školu u koju idu djeca, treninge, dječje rođendane, obiteljske rođendane…. Meni je recimo influencer osoba koja se sjeti iznijeti smeće onaj dan kad je odvoz. Taj naizgled jednostavan posao mi je potpuno nedostižan san.
Moj pojam influencera je samohrana majka koja uz odvažanja i dovažanja djece plus sređivanje kuće, ima uredne i počupane obrve. Ili nema izrast na kosi od centimetar i pol. Influencer je osoba koja bi pokazala primjerom kako spojiti dva mjeseca od plaće do plaće. Ne saborske plaće niti direktorske, nego one običnog radnika.
Kod nas su influenceri osobe koje su dobro zarađivale i prije instagrama i facebook-a i twitter-a ili koje god društvene mreže koriste. Nekada su nam influenceri bili doktori i učiteljice, policajci i medicinske sestre ili automehaničari i astronauti. TO su bili ljudi koji smo mi htjeli biti. A sada? Sada djeca žele biti jutjuberi, instagramuše i tviteraši. Kao uzori kojima se dive, koji se naslikavaju obučeni u brendiranu robu na beskonačnim kavama, pokušavaju „biti” oni. Jer su im „influenceri” pokazali kako se „treba” ponašati.
I što time dobivamo? Hrpicu iskompleksiranih ljudi koji najčešće ulaze u dugove da bi „bili” kao oni kojima se dive. Moj razum za influencere uzima ljude koji se bore, rade, kreativno spajaju mjesec od plaće do plaće, ljudi koji ne plaču dok čiste luk, ljudi koji imaju uredan ormar i ispeglanu robu. To što je neka tamo prošetala po špici s novom torbom i sjedila tri sata na kavi, za mene nije influencer. Samo je sretna da si to može priuštiti. A priuštila si je ili lijepim licem ili uspjehom u poslu koji je radila prije nego što su je počele pratiti tisuće na društvenim mrežama.
Ne omalovažavam ljude koje zarađuju tako. Neka si zarađuje kako god hoće dok ne šteti drugima. Što se mene tiče može s tom torbom stajati u minjaku i mrežastim čarapama ispod ulične lampe po noći i baviti se najstarijim zanatom. Društvene mreže su nam iskrivile pojam vrijednosti. Možda su one prave vrijednosti još uvijek negdje duboko u nama i samo zdravi razum ih može vratiti na pravo mjesto. I pitam se pitam… Gdje su nestale učiteljice, policajci, astronauti i doktori? Gdje su se sakrili hvalevrijedni influenceri našeg djetinjstva?
I što nedostaje dobroj hrvatskoj riječi UZOR?
Vaša, Nymm!