Kad bi mi netko došao u kuću, rekao bi da je minimalistički uređena. I je. Bar ono što nekakav običan posjetitelj može obuhvatiti pogledom. Pod „običan posjetitelj” mislim na susjedu koja dolazi tri-četiri puta godišnje nešto čestitati a ustvari radi kao seoski inspektorat.
Nakon svakog posjeta očekujem papir s nalazom inspekcije. Gleda da li su prozori oprani, prašina pobrisana, podovi usisani I oprani, da li je zdjelica od mačka čista, koliko imam krvnih zrnaca u odnosu na krvne pločice. Kuham kavu, vadim kekse ili kolače (najčešće kolače jer TO dolazi oko blagdana ili za rođendane), pričamo o vremenu, dobivam nadasve vrijedne savjete o kuhanju i čišćenju, kimam glavom, zahvaljujem jer se ja nikad toga ne bi sjetila… ne moram vam crtati, shvaćate situaciju.
Sva sreća da sam superheroj kad je samokontrola u pitanju i ne dozvoljavam sarkazmu da previše digne glavu. Malo moram, jebiga. Taman onoliko koliko ona ne može skužiti.
Tlak mi lagano raste a obrnuto proporcionalno se ponaša moja samokontrola. Ispalim nešto što stvarno mislim pa se ona malo začudi, ja se iskopavam iz blata mijenjajući temu… Ona odlazi. Ja počnem disati. Svi mi imamo takve posjete i svi smo u takvim situacijama licemjerni zato nemojte srati o tome ok?
Dakle, seoski inspektorat je otišao, ja sam skužila da mi visi paučina u dva kuta i da će ostatak seoskih inspektora pretresat moju paučinu i susjedovu prašinu uz jutarnju kavu sljedeći dan. A ja se vraćam pospremanju onih stvari koje sam kao vrijedan hrčak spremala.
To je ono što prosječan posjetitelj ne vidi. Imam ja i one posjetitelje koji znaju za to ali za njih se ne brinem. Njih slobodno pošaljem u rodno mjesto kad počnu kenjavit oko toga i svaki put dođu opet (zanimljiva je ta ljubav zar ne?) da ih pošaljem opet. A to što pokušavam pospremit… Kaos je poprilično dobar opis. Najčešće su to dijelovi za DIY projekte koje sam imala u glavi kad sam tu neku stvar našla. Sad kad gledam u tu drvenu kutiju, pojma nemam što mi je bilo na pameti ni što sam ja s tim htjela. Ali zgodna je to kutijica pa ju neću baciti jer nikad se ne zna kad će mi zatrebati. Pa je tako još 80% stvari. Onih 20% je završilo u smeću. A to je polovica hrčkova blaga.
Druga polovica su: vaze, tacne, zdjelice, posude, nešto što mi služi kao vaza (mislim da je to dekanter za crno vino)… Sve ono što sam dobila za rođendane, useljenja, Božiće, random posjete od random ljudi itd. Sve koristim, ništa se ne može spremiti jedno u drugo, sve je osjetljivo na lom i zauzima pun mjesta.
Hrčak u meni cvate a razum u meni bi bacio ručnu bombu u tu prostoriju i zatvorio vrata. Dnevna soba mi je minimalistički uređena ne zato što mi se tako sviđa nego zato što je praktično. Brisanje prašine sa milijun zdjela i figurica i servisa i tacni i zdjelica – hell no. Imam tri stvari na „regalu” i to je to. Te tri stvari ako i pomaknem uredno vraćam u prašinom nacrtano mjesto. Uostalom, ako nekome smeta prašina, nimalo se neću naljutiti ako uzme krpu pa ju pobriše dok ja kuham kavu.
Cijela kuća i općenito moj stav prema životu kod mene funkcionira tako. Ne patim od toga da mi je netko stalno na kavama i da mi kuća mora biti čista kao operacijska dvorana jer stalno nekog ugošćujem. A da sam hrčak, jesam. Voljela bi imati načičkanu kuću svim i svačim ali jednostavno za to nemam vremena. Mogu ja to sve nabacati na regal, ali prije ili kasnije ću morati počistit sve to a vjerujte mi ne da mi se gubiti vrijeme na to.
Pa imama tu jednu sobicu u koju spremam sve i svašta i koju zovom „moždaćetrebat soba”. Nekad nešto i napravim od svih tih stvari koje dovučem doma. Najčešće to završi u smeću jer realno gledano, to i je smeće. A onda me jednom u par godina ulovi živac pa pobacam sve. I sama sebi kažem kako neću više. Mhm. Do sljedećeg puta. I svaki put kad odem u tu sobicu doživim mini slom živaca i je*em sama sebi sve po spisku kako mogu biti tako glupa.
I onda ustvari napravim nešto što mi se sviđa ili nađem nešto što mi koristi u toj ropotarnici i sama sebi dajem krila. I skupljam sranja opet. Igram se mišlju da jednom prilikom ostavim sobicu otvorenu kad mi dođe seoski inspektorat u posjet. I još se nisam odvažila na to jer ili će doživjeti moždani odmah tada ili će ga doživjeti od uzbuđenja dok bude ostalim inspektorima prepričavala sadržaj. A Možda bi mogla uz sve to nabaviti i jednu lutku na napuhavanje čisto iz zajebancije da vidi. Sad su me krenule ideje.
Bolje da stanem. Idem dalje pospremati.
Treba nekome možda staklenki od marmelade?
Nymm