Znate ona jutra u koja zakoračite lijevom nogom dok mrzite sebe, cijeli svijet i onih nekoliko neidentificiranih vrsta koje odlaze na posao na planeti za koju još uvijek nismo čuli? I ne samo zato jer kao teoretičar zavjera vjerujem da nam NASA skriva apsolutno sve i drži nas tupave i zatočene ovdje kako bi nas mogli žrtvovati kao hranu jednom kad elijeni ogladne. Mislim na one koje su toliko daleke da nitko za njih ne zna (nešto kao što je novac u našim novčanicima). E sad, ako ste kavopija kao ja u šalici te tamne, mirisne tekućine ponovno ćete pronaći snagu za dan koji vas očekuje i očiju uperenih u vlastiti nos počet ćete se prisjećati zašto je život dobar. Probudit će vam se i ostale emocije osim mržnje, progledat ćete i moći izgovoriti rečenicu koja neće zvučati kao klingonski. Postat ćete osoba.
Navukla sam na kavu samu sebe prije nekih sedam godina jer me zanimalo zašto se ljudi nakon ispijanja šalice toliko mijenjaju i prestaju biti divljaci (ili postaju, ako se ta šalica pretvori u njih četrnaest). Sjećam se da mi je bila odvratna, što god bih u nju stavila. Mlijeko ju je pretvarao u loš kakao, šećer u tekući kolač od nevolimtunamirnicu, vrhnje je toliko preuzimalo okus da sam mislila da pijem bešamel, natren… eh, tko god koristio natren zasigurno se ne osjeća blagoslovljeno… Onda su počele malo egzotičnije kombinacije pa je u kavi završavala žličica cimeta, limunova korica (moj vam je savjet od srca da taj preskočite), muškatni oraščić, kokos i ostala čudesa za koja sam vjerovala da imaju smisla, jer hej, Starbucks se obogatio na tome. Danas mogu reći da sam naučila iz vlastitih pogrešaka iako ih je bilo previše za samo jedan ljudski život i pijem, nimalo izbirljivo, apsolutno sve što se može nabaviti pod imenom kava.
Osoba koju neću imenovati da ne ispadne kao da stalno spominjem muža (ups) pije takvu kavu da izgleda kao da ga držim zatočenog u našem obiteljskom domu, skupljam u šalicu ostatke koje drugi, normalni ljudi ne popiju i onda to dajem njemu. Jedna žličica instant kave, jedna žličica šećera, vode toliko da samo to prekrije i par kapljica mlijeka. Ako je više od par, proglašava bankrot vlastite duše i razmišlja o odlasku u planine gdje će ga možda neki mudrac shvatiti i podržati. Za koju se god kombinaciju odlučili, sigurna sam da nećete ići u ovakve ekstreme.
Kažu da je kava potekla ih Etiopije i otkrivena je sasvim slučajno nakon što je čuvar koza primijetio da su njegove štićenice postale hiperaktivne i luduju po pustopoljini poput tinejdžera na koncertu One Directiona. Recimo da je bio četvrtak, rano jutro kada je vidio te neobične bobice, probao ih i osjećao se preporođeno. Kao (ne)tipičan muškarac, nije mogao to saznanje zadržati za sebe, nabavio je plašt, masku nalik na onu koju je nosio Zorro i krenuo u tračarski pohod. Ovaj zadnji dio je malo napuhan, ali kužite poantu (poanta je da su koze zaslužne za život kakav danas živimo). Možda je taj mladi momčić iz daleke zemlje tog četvrtka otkrio još jednu stvar o kojoj možemo biti ovisni, ali barem smo zauzvrat dobili najbolji način za stvaranja plikova na jeziku, rađanje novih prijateljstava i uništavanja starih te objašnjenje za što koristiti šalicu.
Ono što povremeno volim pročitati su istraživanja. Nije bitno uz što su vezana, bitan je njihov smisao koji nedostaje. U ponedjeljak nam izvješće cijenjenog tima istražitelja s Cambridgea javlja da ispijanje kave uzrokuje čir na nosu. U utorak nam taj isti tim javlja da nas upravo ispijanje kave može izliječiti od tog istog čira i produžiti nam život za 23 dana. U srijedu kava uzrokuje rak. U četvrtak ga ne uzrokuje kava, već šalica iz koje je pijemo. U petak je zatišje jer nas u subotu upoznaju s udarnom vijesti: KAVA LIJEČI RAK. Nedjelja je dan kad ti istražitelji provode vrijeme sa svojom obitelji brojeći novce od sponzora koji su ih prethodnog tjedna platili da se potpišu na sva ta istraživanja. I sad si vi budite pametni i odlučite što je dobro za vas. Utorkom i subotom ju obavezno konzumirajte jer ako ćemo slušati “one koji znaju o čemu pričaju” te dane je važnija od bočice vitamina koje bi trebali piti svaki dan (ne znam nikoga tko to radi, ali navodno je dobro za nas. Kažu istraživanja o zdravlju. Petkom.)
Šalicu kave možete i mrziti. Pogotovo nakon što završi razlivena po tastaturi poput prelijepog, crnog potoka koji žubori i teče, vijugajući od slova a do slova č. Tada u glavi proleti sve što ste ikada doživjeli, od rođenja, preko upisa u prvi razred osnovne škole i prvog šišanja nakon kojeg ste nalikovali princu Valiantu, pa sve do onog kobnog trenutka kada ste stavili šalicu na rub tanjurića i bespomoćni u toj milisekundi gledali kako se ponaša onako kako ju niste odgojili. Tada tražite, pronalazite i utipkate broj redakcije lokalnih novina u želji da se odreknete kave preko dugog, iscrpnog članka koji nalikuje autobiografiji, ali prekinete poziv prije nego što se jave, nježno pogledate uništenu tastaturu i šapnete: “svi zaslužujemo drugu priliku”. I nastavljate voditi takav život sve do onog dana kada će istraživanje pokazati da šalica kave nedjeljom uzrokuje smrt.
Aleksandra Martinović