Već dugo planiram generalno spremanje ormara. Onak, temeljito, bacanje stvari i to. Ali jbga hrčak sam. I spadam u onu kategoriju koja ima pun ormar, a ništa za obući. Stvarno. Jer je 50% toga iz ere prije trudnoće. I koliko god se lagala, činjenica je da ništa od toga više neću obući. Zabavno, većina toga mi čak ni nije mala. Nego, kako da kažem, jednostavno više nema oblik koji moje tijelo podržava. Jer vidite, kad kroz vas prođu dvije bebe od 4,5 kg, nema te dijete koja će vam tijelo vratiti u prvobitni oblik. U prvobitnu kilažu možda,no oblik… To je već druga priča.
Sa mnom u rodilištu je bila jedna ženica koja je čak i prije odlaska kući (što je većinom tri dana) izgledala kao da ni nije rodila. Ja… ja sam nakon tri mjeseca još uvijek izgledala kao da sam 6 mjeseci trudna. I tako, kako su moja djeca zahtijevala poveću količinu prostora u stomaku, mami je ostala poveća količina splasnutog prostora nakon što su se iselili. Moj muž to šarmantno zove tobolac. Pa tak’ zbog tog tobolca otpadaju sve iole pliće hlače, sve kraće majice, sva uža odjeća… Drugim riječima skoro sve što sam posjedovala prije trudnoće. I kako sam, jelte, sad malo i šira nego što sam bila, sve majice kao da su se malo i skratile. Sigurno od stajanja. Mora biti to. A ja ih još čuvam jer su eto lijepe, bile skupe, šteta je baciti… Ponekad skupim hrabrosti pa tu i tamo kakav komad odjeće brzo strpam u kantu, poželjno sat vremena prije nego smetlari odnesu, da spriječimo rizik od recidiva (čitaj kopanja po kanti i vađenja odjeće koja mi ipak baš treba).
I već duže vrijeme gledam tu jednu žutu majicu. Krasna je, udobna, onako malo ovalnog izreza, a moja ramena to lijepo nose. Ali. Majica je do pupka. Tobolac. Pasmater.
Bacam ju već par godina.
Isprobala sam sve moguće kombinacije sa majicama ispod, vestama iznad, produživanjem, izduživanjem, hlačama visokog struka….
Jednom sam ju pokušala spustiti malo više sa ramena. Jer kao bit će duža. Logično. No ta varijanta kompromitira određene dijelove tijela koji također nisu zadržali prvobitni oblik. A bogami ni čvrstoću. Što je s jedne strane dobro, jer majicu mogu podosta spustiti. Ali s druge strane, tako riskiram da pri bilo kakvom naglijem pokretu… khm… ponudim mliječni obrok nedužnim prolaznicima. Sad, da taj obrok mogu i isporučiti, vjerovatno bi sve izgledalo prpošnije. A ovako… Ispuhani baloni su ona stvar naspram mog mliječnog restorana. Očito mi nije suđena ugostiteljska djelatnost sa žutom uniformom. Guess my milkshakes ain’t gonna bring any boys to the yard…
Žuta majice… Nažalost, mislim da je to bilo to. Pokušala sam sve ali očito nam nije suđeno. Hvala na svemu i zbogom.
(osim ako te opet ne izvadim iz kante…)
Vaša, Nat!