I tako, krenuh ja opet u školu… No da prvo pojasnim. S obzirom na to da sam službeno nezaposlena osoba, uživam u svim blagodatima našeg zavoda za zapošljavanje. Pa su me tako odlučili poslati na edukaciju. Super, jelda? U normalnoj državi bi bilo. Kod nas stvari stoje malo drugačije. Pretpostavljam da ste svi do sada shvatili da se znam služiti kompjuterom. Jer, eto, napisah ovo što vi trenutno čitate – na kompjuteru. Spojih se na internet – pomoću kompjutera. Objavih blog i podijelih ga tako da svi vi ovo možete vidjeti – pogađate već – koristeći kompjuter. Dakle, mogli bismo zaključiti da sam informatički pismena osoba. Zanemarimo na trenutak da sam skoro cijelo desetljeće radila na kompjuteru u programu za kojeg dosta vas nije ni čulo, i to stvari o kojima većina ništa ne zna. Jer to kod nas nije bitno. Kod nas ne trebaš ZNATI nešto raditi. Trebaš samo IMATI PAPIR da to znaš raditi. Nebitno kako ćeš do njega doći.
Vratimo se mojoj školi. Zamislite sad situaciju : sjedite u učionici sa još dvadesetak ljudi, svi zbunjeni jer vam nitko nije rekao točno o kakvom tečaju se radi, samo da ima veze s radom na kompjuteru i da je dosta napredno. I onda ulazi jedna mlada ženica i na prvom predavanju vam objašnjava kako se kompjuter uključuje. Da, dobro ste čuli. Naučili smo kako izgleda taj gumb i gdje na kućištu se nalazi. A naučili smo i što je to kućište, kako izgledaju monitor, tipkovnica i miš, te čemu ta čuda moderne tehnologije služe.
Na drugom predavanju smo se posvetili desktopu, saznali čemu služi i čak kliknuli na pokoju ikonicu (to su vam one male kockice što ih vidite na ekranu). E, a znate li da se te ikonice mogu pomicati?? I pojedinačno i grupno. Čarolija.
Danas nam je na zamjeni bio jedan stariji gospodin koji nam je vrlo entuzijastično objašnjavao značenje i upotrebu evo ovih funkcija.
Kaže on, kad to svladate i kad se naučite koristiti mišem, sve ostalo je lako i – citiram – “daj mi lebe da te jedem”. Tu rečenicu je ponovio barem desetak puta, valjda nam tako pokušavajući pojasniti da je jednostavno. A ja sam se, eto, iz nekog meni nejasnog razloga svaki put kada bi on došao do “jedem” lagano zagrcnula očekujući da će umjesto ove riječi sa slovom “d” u sebi, reći onu drugu sa “b”. Nisam ja kriva, zaista, jer rimuje se bolje. Zar ne? A i prije tog je…denja u jednom trenutku je rekao kako nećemo karati kompjuter. I da, znam da to znači grditi, pretpostavljam da su znali i drugi u prostoriji, no ipak su se svi nasmijali. Profesor je na to samo odmahnuo glavom i rekao kako je kompjuter jedina stvar u čitavoj povijesti čovječanstva koja može raditi ovakve stvari, i jedini koji nas neće nikada iznevjeriti i slagati. Jer vidite, Ameri su to baš fenomenalno smislili. “I zato je Amerika Amerika, a mi smo pušači do bola”.
Zapravo ova zadnja njegova rečenica potpuno ima smisla. A zato što ima smisla ja ću naredna dva mjeseca “učiti” stvari kojima se koristim zadnje desetljeće, pokušavajući izgledati zainteresirano i ozbiljno dok slušam detaljan opis korištenja slova na tipkovnici kako bismo u jednom programu koji se zove word ispisali ta ista slova. Wow. Ne znam mogu li pratiti tako naprednu tehnologiju. Iskreno se nadam da ću biti u stanju položiti taj komplicirani ispit i konačno dobiti papir na kojem je netko napisao da se ja ZNAM služiti kompjuterom. Jer trenutno sam totalni bespapirni tukac….
p.s.
Da. Znam da se kaže računalo. No još nemam papir da to znam,tak’ da….
Nataša Jalšovečki