Šokovi

Promocije. Da, ti divni kulturni događaji u kojima ste centar pažnje iako toga niste u potpunosti svjesni. Ranije sam pisala kako se podrazumijeva da ste automatski psihopat ako pišete knjige horor/ psihološki triler žanra. I prve su promocije ustvari nešto perfektno jer još gotovo nitko nije imao priliku pročitati što ste napisali. Ostale promocije polako počinju nalikovati na stočni sajam gdje se barem nekoliko individua pojavi samo kako bi vidjeli „životinju“ koja je napisala tako jezivu knjigu.

Kada sjednete za stol i gledate publiku u oči, s vremenom počinjete proučavati na čijem se licu nalazi iskreno zanimanje, a na čijem osuda i iščekivanje da zavire u tu vašu „bolesnu glavu“. Ali onaj najzabavniji dio je taj da svi, ali SVI, misle da ste akademski obrazovani psihopat.

A sada se vraćamo u godinu Gospodnju 2015. Promocija u mjestu nedaleko mojeg. Dakle, poznati teren. S obzirom da me disleksija i disgrafija posebno vole kada je riječ o javnim nastupima, uvijek zamolim da se uz promotoricu i mene nađe i netko tko će pročitati ulomak ili dva. Tako je bilo i na dotičnoj promociji. Promotorica i ja kasnile smo pet minuta (opravdano) i prije početka programa smo imale vremena jedino se rukovati sa organizatoricama i saznati da je gospođa koja čita odabrala ulomke koje će čitati.

E sada, svi vi koji ste pročitali Štorku shvatiti će zašto me oblio hladan znoj. Rijetki su ulomci koji djeluju normalno jednom kada se izdvoje iz cjeline. Promocija počinje, u publici solidnih tridesetak ljudi, prosjek godina posjetitelja varira od 60-80. Prva stvar koja mi je pala na pamet bila je : Ne želim imati nikoga na duši. Molim te, ali mooooolim te, pročitaj nešto normalno.

Prijateljica koja je bila jedan od organizatora sjedi do mene i suptilno mi šapće da je gospođa koja čita doktorica, da je fascinirana knjigom i da ne brinem. Aha. Možete si misliti. Ali rekoh, ako nekoga zgrabi živac, srce ili išta drugo, barem imamo stručnu osobu. U tome trenutku gospođa doktorica/čitačica otvara knjigu i počinje sa čitanjem, a meni pada mrak na oči. Zašto? Prvi ulomak koji je odabrala bio je ulomak koji „suptilno“ opisuje kako Lidija Riter kolje svog nasilnog supruga, krvi kao da je svinjokolja, a sve to zaokruženo je demonskim opisom glavne protagonistice (psihopata) koja gola čuči u kutu i promatra ubojstvo.

Osjećam kako tonem u stolici i molim svemir da otvori neku crnu rupetinu ispod mene kao bi me prožvakala. Zašto? Jer svi oni divni ljudi koji sjede u publici zure direktno u mene razrogačenih očiju.

Nakon prvog poglavlja ponadala sam se da je gotovo. Znala sam da sada moram opravdati sebe kao osobu (ne pisca) i sve skupa odraditi sa tolikim smiješkom od kojega ću imati upalu mišića sljedećih godinu dana. I da, ja sam to sve fino objasnila i pokušala dokazati da uistinu nisam psihopat. I vjerujte mi, na trenutak mi je uspjelo. No onda je gospođa doktorica/čitačica odlučila pročitati još dva nimalo blaga ulomka.

Malo je reći kako sam nakon promocije izbjegavala kontakt sa ljudima. A oni sa kojima nisam mogla izbjeći taj kontakt su me pitali jedno te isto pitanje na čiji je odgovor bila potrebna dodatna elaboracija činjenice da nisam pomahnitali serijski ubojica.

„A vi ste studirala psihologiju koliko se može vidjeti?“

Ne, ne, ne, ne-moj-te me pi-ta-ti to. „Ne. Ja sam grafički dizajner i nisam studirala, na žalost.“

Tada uslijedi dugačak pogled koji vam probada direktno u dubinu duše, a u očima sugovornika jasno vidite skepsu. „A kako onda tako dobro znate opisati psihu zločinaca?“

I kako u tom trenutku ikome objasniti da vam je to nešto prirodno? Da ustvari nemate blage veze o psihologiji, ali vam je ljudska psiha nekako malo jasnija nego ostalim ljudima? Kako objasniti da je to nešto što je jednostavno tu i prisutno bez ikakvog objašnjena? Jedan dio mene doslovce vrišti u želji da zakompliciram situaciju i ostavim ljude u mišljenju upravo onime što žele čuti. Taj malen dio mene koji živi i hrani se sarkazmom urliče: Reci da si psihopat, pa da vidimo koliko će biti potrebno da te ostave na miru. No, onda se javlja onaj racionalan dio (srećom) i natjera vaša usta da izgovore riječ koja ustvari opisuje stvarnost: „Pretjerana empatija.“ Pa si vi mislite.

Sada kada smo riješili promociju koja je sadržavala najstariji prosjek godina, vodim vas na promociju koja je apsolutna suprotnost. Godina 2016. Promocija na otvorenom, sezona cvata bora, a mi imamo promociju usred parka, ispod drveta. Naravno, ja pametna nisam popila tabletu. Curi mi nos, ne vidim, dišem na škrge, a tada je stigla i publika. Prosjek godina: 8-12. Naravno da uhodani program pada u vodi, a na mjesto njega dolazi apsolutna improvizacija. Prva pitanja koje prolaze kroz glavu su: Kako k vragu održati minimalno pola sata promocije knjige koja je živući horor i sadizam? Kako predstaviti istu klincima, a da njihovi neiskvareni umovi ostanu takvi kakvi jesu? Možete zamisliti kako je izgledalo. Trideset dugačkih minuta cenzuriranja onoga što se ne može cenzurirati.

Na samome kraju promocije, jedan od dječaka koji je sjedio u prvome redu podiže ruku. I što sam drugo mogla reći nego, „Izvoli.“

A tada sam doživjela nešto što mi je dokazalo kako se tridesetminutna borba sa vjetrenjačama ustvari nije isplatila. Mališan, od svojih (prema mojoj procjeni) deset godina, sav važan i velik jer ima pravo glasa, odgovara. „Znate, ovo uopće nije horor. Gledal sam ja i gorih stvari.“

Malo je reći da se napokon pojavila osoba koja me je uspjela ušutkati. Malen dio mene imao je potrebu ponoviti promociju i odraditi je onako kako je prvobitno isplanirana. No, drugi dio mene jednostavno se nasmijao i slegnuo ramenima.

Ustvari nemam pojma koja je poanta ovog teksta, no nadam se da će možda pomoći mojim kolegama koji su prošli ili će proći isto. Bez obzira o rasponi godina publike, uvijek ćete biti uplašeni kako će čitatelji prihvatiti vašu pisanu riječ. I da, uvijek će vas iznenaditi baš onda kada to najmanje očekujete. Što se mene tiče, iz svega navedenog jedino sam naučila da je pametno popiti tabletu protiv alergije kada izlaziš iz kuće u proljeće.

Vaše, PISKARALO!