Svakodnevno nailazimo na sve veći broj blogova, tekstova i komentara koji podrazumijevaju soljenje pameti ove ili one vrste. Nailazimo i na otpor prema istom. Danas kao da su svi popili pamet svijeta, a rijetki se okrenu oko vlastite osi i shvate da na ovome svijetu nisu svi njihovi klonovi. Iako ova kategorija zahvaća oba spola, žene su obično te koje češće imaju potrebu drugim ženama biti moralni kompas.
(Ni jedan dio ovog teksta neće biti generaliziranje, jer kao i u svemu, u svakom žitu ima kukolja.)
Ako si jedna od onih koje se pjene na svako mišljenje, molim te, sjaši s jednoroga, odloži svoje fiktivno koplje i potegni ručnu, jer ovo neće biti tekst za tebe.
Možemo krenuti? Hajde. Počnimo s kulericama kako sam raspored naslova pokazuje. Postoje žene koje su imale tu privilegiju roditi se u obiteljima jakih, sposobnih, staloženih roditeljskih figura i odgojene su da budu jake. Imamo i one koje su rođene u moru disfunkcije i ne prihvaćaju sranja koja im se serviraju. Jedna stvar im je zajednička-imaju kapacitet. Imaju ono nešto kako bi svojim mišljenjem doprle do mase i bile primiječene. Na žalost, upravo tu sposobnost često iskorištavaju. One su kulerice. Njima je život izazov koji preskaču s lakoćom. Njima ne cvatu ruže, ali znaju ih posaditi. Organizirane su, jake, ne treba im nitko kako bi došle do onoga čemu teže. Bravo cure! Ali…postoje kulerice koje svoj stav vole nametati na sve strane svijeta i to smatram problemom. Drage kulerice, nisu svi ljudi jednaki, zar ne? Postoje i one žene koje na žalost nemaju koje kakve kapacitete. Nemaju vaše samopouzdanje, iskustva, muda, sposobnosti, nastavi niz. Da, imaš pravo na mišljenje. Ali, ne, nitko ti ne daje pravo na to da je tvoje mišljenje jedino pravo i da ga zloupotrijebiš indirektno vrijeđajući sve što se kosi s tim tvojim mišljenjem. A sve vi drage žene koje niste kulerice i promatrate tu lakoću kročenja kroz život sa strane-vjerujte mi, i kulerice su samo ljudi. Iza svih tih jakih fasada, stavova i lakoće življenja, i njima se omakne da se zamotaju u dekicu, pojedu previše čokolade i ispuste suzu. Nitko na ovome svijetu nije apsolutno zadovoljan svime što ga okružje. I to je ok. Nismo roboti.
Sljedeća je na redu samopomoć. U posljednje vrijeme Internet vrvi mudrim izrekama. Motivacijskih tekstova imamo toliko da bi izvozom mogli popraviti ekonomsko stanje. A bome se čini kao da je i svatko danas postao psihijatar. I nemojte me krivo shvatiti, divno je da netko želi svojim stavom i savjetom pomoći nekome drugome. Divno je da želimo međusoban razvoj i kolektivno ojačavanje karaktera. Ali, možemo li biti realni na jednu minutu? Samo jednu? Hvala. Uzmimo za primjer jednu snažnu, zamišljenu ili ne, ženu koja se ugurala u okvir dežurne psihijatrice. I da, onaj njezin savjet koji je napisala je smislen, jak, pametan…i ima cijelu malu vojsku ljudi koji će lajkati, čitati i dijeliti njezine savjete. (Pod dijeliti mislim opciju share na fejzbuku) Ali koliko će ljudi ustvari prihvatiti taj savjet i živjeti po načelima napisanog? Istina, mnogi će nahraniti ego i nabildati hrabrost. I onda će se okrenuti stvarnome svijetu shvativši da nije toliko lako „živjeti iz srca i sreće vlastite ženske boginje rata“ kad te ošamari rata kredita, muž koji još uvijek ne pokupi čarape iza sebe ili klinac kojem nikako ne možeš objasniti da mora učiti da mu u životu bude bolje. Želite pomagati ženama i potaknuti ih da idu putem samopouzdanja? Postanite profesorice, učiteljice, tete u vrtići. Formirajte karaktere i svijesti u samom početku, dok se oni još mogu oblikovati. Pripremajte sve vrste osobina na to da život nije ružičnjak i na to da su sve opcije moguće-od dobrih, do loših. Zašto? Činjenica da je 500 ljudi lajkalo tvoj savjet o „živjeti iz srca i sreće vlastite ženske boginje rata“ ne znači da si nekome popravila život. To znači da imaš iza sebe 500 ljudi koji bi htjeli popraviti život i lakše im je o tome čitati nego se uhvatiti same srži problema, a to je da im ne trebaš ti, nego oni sami kako bi im se život uistinu popravio.
Posljednji na popisu su karakteri i ovaj će dio teksta biti jako kratak. Ima jedna pametna rečenica koja glasi: „Uvijek će biti budala i rata.“ I uvijek će biti karaktera, toliko različitih da njima možemo obojiti milijarde paleta. Zato, prije no što zineš, primiš se tipkovnice ili ičega, upregni mozak. Lako je osuđivati. Jako lako. Ma, nema lakše stvari na svijetu. Ali molim te, prvo pometi ispred vlastitog praga, jer na ovome svijetu ne postoji ni jedna osoba koja ispred tog svog fiktivnog praga nema barem jednu mrvicu fiktivnog kruha.
Ovaj tekst je namijenjen svima, ali ponajviše onim ženama koje se osjećaju loše nakon što pročitaju neki hvalospjev druge žene. Drage moje, nisu sve majke sve-majke, nisu sve poduzetnice opake žderačice karijera, nisu sve supruge textbook supruge, nitko nije savršen ma koliko to pokušavao nametnuti. Normalno je osjećati se sjebano. Normalno je pronalaziti tamne mrlje u životu. Sve je to prirodno i nitko vam ne može reći drugačije. Ako ste nezadovoljne, za to postoje stručne osobe s kojima možete pričati. I ne, neće vam ni oni dati čarobnu formulu koja će tek tako promijeniti život naopačke. Bile vi opake feministice ili žene koje su rođene sa slabim karakterom, volim vas. Da, riječ je to koja ne izlazi iz mojih usta kao da je na pokretnoj traci, no baš zbog toga ima i punu težinu. Volim vas bez obzira kakve ste. Nitko od vas nije ni bolji, ni lošiji samo zato što vam je grah pao na drugačiji način. Budite dobre i ponajprije sretne. Potražite pomoć u sebi i ne ganjajte tuđe stavove. Vjerujte mi, bit će svima lakše.
Vaše, Piskaralo!