Šmokljani

Američki filmovi i serije, pogotovo oni za teenagere, prepuni su geekova (čitaj:gikova ili ti ga po našem:šmokljana). Uvijek su prikazani kao oni koji stoje postrance i pognute glave privijaju knjige o prsa kada hodnicima prolazi cool ekipa. Prikazivani su kao oni koje se šikanira, vrijeđa, izruguje i koji su uvijek na rubu depresije. Izgledom su pomalo neuredni, nikada modno osviješteni, dok su karakterno povučeni i inteligentni. Rekla bi čak da je to ok dok se zadržava na malim ekranima, no nikako nije ok jer je to upravo slika koja uči našu djecu kako postupati prema okolini.

Ako se osvrnem na sebe mogu jasno zaključiti da sam bila, jesam i ostat ću šmokljan. Volim sve što spomenute serije i filmovi prikazuju,ali mi fali nekoliko točaka da budem apsolutni šmokljan. U osnovnoj sam školi bila ona šutljiva cura koja sjedi sa strane i čudnjikava je. U srednjoj sam školi bila ekstremno čudnjikava, ali nikako jedna od onih koje hodaju pognute glave. Danas ne vidim neku razliku,ali jednom kada odrasteš te trivijalnosti ionako izblijede. Ono što znam je da sam ponosna što sam šmokljan.

Volim Star Wars, Star Trek, čitam serijal „Pjesma vatre i leda“, opsjednuta sam svime što ima veze sa „Harry Potterom“, nisam sigurna volim li više DC ili Marvel. Odjevne kombinacije mogu nazvati jedino „Ubimejernemampojmaštoradim“. Nosim naočale jer se leća užasavam. Prije ću oko vrata objesiti privjesak zmaja nego srce. Iz torbe ću izbaciti i balzam za usne ako to znači da ću lakše ugurati knjigu. Prije ću otići na lan party (za one koji nemaju pojma-umreženo igranje video igara), nego u klub plesati. Jedini je problem u tome da ne spuštam glavu ispred nikoga. Nikada nisam, niti ikada hoću.

I tako ja šmokljan zabrinuto promatram dublju sliku koju nam serije i filmovi za klince poručuju. Pitam se hoće li djeca, bez obzira usmjerili ih roditelji ili ne, pasti pod utjecaj? Jer, ponekad nije dovoljno da sam roditelj govori što je dobro. Dovoljno je da se samo jedno dijete, koje je dominantno, ponaša pogrešno kako bi i ostale „potegnulo“ u isto razmišljanje. Hoće li djeca šikanirati svakoga tko je drugačiji od apsurdnog standarda kakav nam se nameće putem medija? Znamo da hoće i to je tužna istina. Oduvijek je bio onih koji gaze druge samo kako bi sebe uzdigli. Tužno je to da se takvo ponašanje vjerojatno nikada neće iskorijeniti, ma koliko mi to htjeli. Pitanje je kako će sve to utjecati na dječju psihu. Danas su mališani i mladi pod većim pritiskom no što su ikada bili. Svijet im je serviran na dlanu i od njih se očekuje sve više. Stvar koja me zabrinjava je ta da u moru svih vrsta medija, uz dobre, prolaze i jako loše priče. Generalno se osvrćem na suicid. Medijsko pokrivanje suicida poznatih, kao i nagađanje o slijedu okolnosti koje prenose daju jednu pogrešnu sliku- suicid je najjednostavniji izlaz. Ako jedna slavna osoba može, mogu i ja.

Mislite da sam zastranila od šmokljana, pa do ovog posljednjeg napisanog. Nisam ni najmanje. Poveznica je sljedeća: Učenje djece o tome kako je netko šmokljan i manje vrijedan-rezultat toga je da djeca separiraju i šikaniraju-meta nasilja postaje labilnija i razvija osjećaj manje vrijednosti-moguće viđenje suicida kao jedinog rješenja. Znam da sam zapela na drastične primjere, no recite mi da nam upravo navedeno ne predstavlja prijetnju, pogotovo kada se sjetimo da mnogi roditelji odgoj prepuštaju mobiteli/računalu/televiziji.

I kako onda riješiti problem? Ne možemo zaustaviti priljev informacija, ni pozitivnih, a i negativnih. Ne želimo da naša djeca možda budu ono što ne žele biti samo kako bi izbjegli šikaniranje. Da, možemo djecu naučiti kako se ponašati prema drugima. No ono najbitnije (po meni) je to da moramo naučiti djecu kako biti ponosni ako su drugačiji. Kako dignute glave proći pored onih koji šikaniraju, jer njih će uvijek biti. A mi svi zajedno moramo biti ponosni na to što smo, bez obzira bili mi dio „popularne elite“ ili pak „obični“ introvertni šmokljani. Ja znam da sam ponosna što sam šmokljan i što ću takva ostati.

Vaše šmokljansko… Blogodakalo!