Čudni su putevi GPS-ovi

Gdje su nestali oni dobri stari dani kada smo prije puta rastvorili dva puta dva metra papira na kojem je bila karta? Gdje su oni dani kad smo istom tom kartom smetali vozaču, sebi i svemiru tražeći željenu destinaciju? Ah, nostalgija. Danas je sve nekako postalo naizgled jednostavnije. Napuniš bateriju mobitela, otvoriš aplikaciju, upišeš željenu destinaciju i GPS odradi svoje. Jup, taj je dio naizgled jednostavniji. No, koliko je ustvari precizan?

U onim dobrim starim danima gubljenja sebe, familije, automobila…svega…gledajući na kartu, znali smo da je greška naša. U tom bi trenutku šizili na sve, a ponajviše osobu koja drži kartu u rukama. Kasnije, kada bi se strasti smirile, sve se pretvaralo u dobru priču „Se sjećate kako smo ono završili na vrhu Himalaje jer smo krivo skrenuli na križanju u Špičkovini?“ A danas? Danas vrištimo na komad tehnologije i ustvari samo ostajemo ljuti.

Sorry za ovo sljedeće Aleksandra,ali svijet jednostavno mora znati.

Dan: 11.10. godine Gospodnje 2017. Jutro. Dvije žene, jedan poslovni pothvat, dvije polazišne točke. Za laike: Aleksandra i ja trebale smo se naći u Zagrebu kako bi predale knjige u jedno skladište. No,taj dio priče je nebitan. Ono što je bitno je prokleta navigacija. Aleksandra-Žitnjak: 10.82 kn. Jelena-Žitnjak:65.20 km. Aleksandra ima fobiju od vožnje po Zagrebu:vozi njezin suprug. Ja imam fobiju od vožnje…točka…:vozi moj otac. Obje strane koriste se navigacijom preko mobitela. Sat vremena nakon što smo otac i ja krenuli, stižemo na destinaciju uz tek jedan lagan zajeb od strane navigacije. Aleksandre i njezinog supruga nema. Zovem.

„Gdje si?“ „Evo još malo.“ „Ste prošli most?“ „Sada ćemo.“ „Ok. Drugi semafor lijevo, pa desno, vozite kroz zabit i vidjet ćete skladište.“ „Ok.“

Prođe 20 minuta. Zovem pet. „Dobro, gdje si?!“ „Evo. Veli navigacija da smo stigli na destinaciju.“ „E pa niste. Što vidiš oko sebe?“ „Hrpu kuća.“ „Promašaj. Ovdje nema kuća, samo skladište i ogroman pogon punionice plina.“

Prolazi još 20 minuta. Zovem. „I? Gdje si sad?“ „Evo nas! Vidim jezero.“ „Kakvo prokleto jezero?! Ovdje nema jezera,niti sam ga vidjela igdje.“

Prolazi 10 minuta. Zovem.

„I? Gdje ste sada?“ „Vozimo se iza Vindijinog kamiona.“ „…“

Nakon punih sat vremena, izmoždeni bračni par Martinović stiže na željenu destinaciju.

No, to još i nisu najgori primjeri. Mislim, prisjetimo li se svih „divnih“ nezgoda koje su prouzročene navigacijama, oni su još dobro prošli. Jasno se sjećam da sam u novinama čitala o izlijetanju vozila s mostova, cesta, planina…samo jer je blesava teta navigacija rekla „Skrenite desno. Nakon toga skrenite lijevo.“

No, navigacije će i dalje ostati, i dalje će ljude navoditi na krive putove Gospodnje i dalje će vas tjerati na nebulozne poteze. Što se mene tiče, moram potražiti onu dobru staru kartu koja šuti i dozvoljava meni one krive procjene koje vode krivim putem.