Dođeš tako u neke godine koje i nisu godine, ali si dovoljno star da izgradiš onaj stav „zaboli me“ prema određenim stvarima. Ja sam, eto, razvila „zaboli me“ stav prema maloumnim budalama svih vrsta i podvrsta, prema potrebi da se dokazujem nebitnim ljudima, ali i prema jednoj stvari za koju možda nisam trebala razvit taj stav. Kako bi dočarala pun problem toga, idemo prvo na jednu zanimljivu temu.
Dakle, jeste li primijetili kako se žene kod nas (ne sve,al velika većina) dotjeruju za apsolutno sve? Majke ti drage, imam osjećaj da bi 90% ženske populacije umrlo da iz kuće izađu bez maskare, pudera, ispeglane kose i pomno isplanirane kombinacije odjeće. I sve je to fino i krasno, ali…od zbog takvih postaneš nekako pretjerano svjestan sebe.
A sad prelazimo na „zaboli me“ stav. Dragi moji, ja sam razvila „zaboli me“ stav prema vlastitom izgledu dok idem u trgovinu, na poštu i te neke lokacije koje su mi postale redovna destinacija. Ok, di je tu sad problem? Nema ga ustvari, ali meni se danas na trenutak učinilo kao da postoji.
Naime, vidjela sam svoju refleksiju u vratima frižidera u trgovini…i pogledala oko sebe. Jebo’ te, pa ja se čudim da me nitko još nije prijavio da se neka beskućnica vucara po trgovinama. Pa, krenimo od glave. Dok su žene oko mene bile uredno počešljane, ispeglane, ofarbane…na mojoj se glavi nastanila „probudila sam se i nisam popila kavu“ punđa+sijedi izrast od 5 cm koji na crnoj kosi izgleda kao narkomanska nova godina. (Obrve i prištić ko’ krater na usni ni neću spominjati…to idem sad riješiti)
Dok druge dane imaju fine kapute, trendy jakne, dlakave kapuljače…moja malenkost na sebe baci jaknu stari deset godina. Istina i Bog, čista je, ali ima rupa od cigareta na rukavu i djeluje kao da fali pola punjenja. Pa se spustimo još malo niše i dođemo do toga da žene imaju na sebi traperice, hlače, tajice…e, pa, moja klošarska malenkost je na sebi imala (i još ima) petnaest godina staru trenirku iz kineskog dućana. I ne bi to bio problem da crna trenirka na sebi nema fleku od vodootporne bež boje za zid u promjeru od deset na deset centimetara. Al fleka je odostraga, a kaj ne vidim ne postoji.
I sad finale svih finala. Pogledam ja u refleksiju svojih stopala. Pa ja nisam točna u glavi. Da, žene u ovo vrijeme nose čizmice, gležnjače, pa i one sotone na pete. A ja? Ja na sebi imam kroksice i dvije različite čarape. Ma, ni to ne bi bio toliki problem da jedna čarapa nije roza termo, a druga plava dokoljenka.
I tako, gledam ja svoju refleksiju iza koje se cakle omoti parizera. Gledam sve te divne ženice oko mene koje se valjda boje da će ispasti iz vremensko-prostornog procjepa i ispasti na ulicama Pariza. Uzimam podrigušu, sliježem ramenima i odlazim na kasu. Da, imam „zaboli me“ stav prema tome kako izgledam. Ne uvijek, ali dok idem po parizer-imam. I kaj ćeš? Takav je život. Ponekad on dolazi i u obliku kroksica i različitih čarapa. I znate što? Zaboli me.
Vaše, Piskaralo!