Trideset

Napokon se i ja približavam velikom bauku zvanom „30 godina“. Nekako se uvijek sjetim scene iz serije „Prijatelji“ kada netko od ekipe slavi 30. rođendan i cijela serija biva posvećena tantrumima koje su svi imali navršivši tu zloglasnu brojku. I nije samo ta serija napravila nešto veliko od spomenutog broja. Svako malo netko cvili kako je 30 godina prekretnica, zlo, „život je gotov“, bla bla bla…

Kad sam bila mala, i pod time mislim nekih 7-8 godina, mislila sam da ću s 21 godinom biti udana, imati dvoje djece i biti uspješna odvjetnica s aktovkom. Tada sam ljude od 30 godina smatrala starima. Sve iznad tih famoznih trideset godina više nije imalo nikakve šanse za preživljavanjem.

I evo mene na 30. Što sada? Nisam uspješna odvjetnica s aktovkom i ne žalim. Nemam dvoje djece, no imam dvije objavljene knjige. Nisam se udala, no osjećam se kao da sam u braku s obzirom na to da imam super vezu. Mentalno sam zaostala negdje na 21 godini i čini mi se nikada neću odrasti. Nadam se da neću.

Mislim da je ovo jedna divna prigoda da vam napišem riječ-dvije o sebi i pod time mislim na onu djetinjastu stranu.

1. Ja sam vam jedna od onih osoba koja će vani na kavi gurnuti noge iza uha ako mi se prohtije. Ne karikiram.

2. Javno ću početi pjevati i plesati usred bijelog dana ako me ponese ritam. Po potrebi skakućem ulicom i preskačem na opločenim dijelovima pločnika.

3. Obući ću najblesaviju kombinaciju odjeće, premda znam da boli za oko svakoga tko pati na stil. Doslovno. Ljudi se ponekada srame kada vide crvene karirane tajice ispod crne haljine.

4. Nosim pidžamu kakvu bi odabralo samo malo dijete. Čim blesaviji uzorak i kroj, tim bolje…još ako mi je premala, to je to!

5. Ako svratim do bilo koje prijateljice koja ima djecu, s vremenom ću se ja igrati igračkama više od djeteta i po potrebi ćemo se dijete i ja gledati ispod oka jer nam se sviđa ista igračka.

6. Više gledam animirane filmove od onih „pravih“. Monster Inc., Potraga za Nemom, Frozen…može!

7. Još uvijek me strah gurnuti noge tako da vise s kreveta noću jer me onaj bedasti dio nas uvjerava da će me nešto zgrabiti za stopala. Da, imam čudovište ispod kreveta.

8. Svađam se s ljudima kada me nazovu iz banke, telekomunikacijskog centra ili nečega tome sličnog. Ne, ne svađam se jer me dave…svađam se jer me oslovljavaju s gospođo. Nisam ja nikakva gospođa! Gospođe imaju 60 godina i nose šešire s perjem.

9. Jednako se tako zgražam kada mi netko govori Vi, a nije riječ o poslovnoj suradnji. Vi je za odrasle. Ja odbijam biti Vi.

10. Na mahove se uhvatim kako vjerujem u telekinezu. Ali to je onih dana kada sam lijena kao mazga. Ili? Da, sada pokušavam dohvatiti upaljač mislima.

Joj, da…obećala sam vam ispričati kako sam postala sektaš. Naravno, to nije prvi puta. Od kada znam za sebe odrasla sam u okruženju gdje se slušao rock i metal. Naravno da sam nastavila tradiciju, a to je sve skupa došlo u najluđem paketu početkom puberteta. Okorjela metalka kakva jesam, morala sam njegovati i izgled iste. Tata mi je doslovno zabranjivao izlazak za trajanja grmljavine. Aha, toliko lanaca i željeza sam imala po sebi.

S obzirom na to da živim u maloj sredini…ma, ni ne moram pričati. Do nedavno sam bila sotonist, a za neke možda i danas jesam. No, zabavan dio dogodio se proje nekoliko mjeseci i to na fejzbuku. Većina vas zna da narudžbe za knjige primam putem profila i zato me ne čudi kada dobijem neku poruku. I tako, jednog sudnjeg dana, meni dolazi poruka. (Neću pisati od riječi do riječi jer se ne sjećam, ali napisat ću približno kako je išlo).

„Bok.“ Neka cura kojoj se i ne sjećam imena.

„Bok.“

„Ja znam tko si ti.“

„Super.“

„Vidim ja to po tvojoj cover slici.“

Upali mi se lampica i zbunjeno zurim u prazno. Ček, pa ja imam na coveru sliku ruže.

„Ha? Kakvoj cover slici?“

„Pa ti si sektaš.“

Unutarnje umiranje od smijeha… „Kaj to postoji još? Ja sam mislila da su priče o sektama davno izumrle.“

„Zašto onda imaš crnu ružu na slici?“

„Jer mi se sviđa.“

„Znam ja što si ti.“

„Ok.“

„Zašto imaš tako odvratne slike na svom profilu?“

Pali se crvena lampica.

„Odvratne??“

„Pa, da…strašne, jezive…“

„Jer pišem horore.“

„Nisi ti pisac. Svi pisci su poznati.“

Kraj konverzacije i tupo buljenje u zid.

I tako, tog sam dana postala sektaš jer mi se sviđa slika crne ruže, jer imam odvratne slike po svojem profilu i jer nisam pisac, barem ne onaj poznate vrste. Ali, znate što? Čak i razmišljam da bi osnivala nekakvu sektu. Možda sektu neplaćenih pisaca? Žrtava online debilizma? Sekta nepoznatih? Hoće mi se tko pridružiti? Garantiram da ćemo brisati prašinu s polica s knjigama i prinositi žrtve mozgu. Itko?

I tako, još malo pa ću imati 30. Posljednjih 30 bilo je djetinjasto, zabavno i produktivno. Bila sam sektaš, ludi adolescent, piskaralo. Nadam se da će sljedećih 30 biti još djetinjastije.

Do tada, tko je za sektu?