Dakle, lektoriram ja tako pomalo koješta, ono čisto iz hobija. Volim ispravljati ljude, a još mi i plate i kažu hvala. Da imam jednog malog crnca koji me hladi i drugog koji me hrani grožđem bio bi to raj. Ustvari, ne moraju biti baš jako mali. Ni crnci. Punoljetni i nabildani. I da ne moraju iz estetskih razloga vreću preko glave nositi. I eto, da budemo family friendly blog, nek’ budu odjeveni. U bokserice. One uske što prianjaju uz tijelo i ocrtavaju… ehm…khm… Što sam ono htjela pisati? Ah da! Lektura.
Znate, zahtijeva taj posao podosta koncentracije, nije dobro odlutati mislima. Naravno, meni se to nikad ne događa. Vjerojatno zato što NEMAM tu dvojicu rajskih momaka. A vidite kako sam skromna. Samo dva bih. Ne biram rasu. Ni boju bokserica. Visoki, mišićavi, kratka kosa… Evo, ni puno mozga ne trebaju imati, tek dovoljno za pravilno držanje… lepeze dok… mlate ispred mene s njim, ovaj njom, pardon. I dovoljno koordinacije da znaju naciljati moju… usnu šupljinu u koju trebaju ubaciti… grožđe.
Uh, što je toplo, kad će ta zima više??
Nego, lektura. Kad mi netko kaže da je lektorirati lako, nisam sigurna zaslužuje li taj moje poštovanje, apsolutni prijezir ili neku drugu riječ na p ( ne smijem, family friendly, blabla… ). Ili izjave tipa “svatko iole pametan zna proĆitati i ispraviti rJeči koje je pogrIJešno napisO”. Da. Bravo. Samo naprijed. Usput složi novi pravopis. Ide ti.
Uvijek sam bila osjetljiva na pisanu riječ. U govoru još i prolazi, svi mi pričamo kolokvijalno. Al’ ne piši kolokvijalno buraz, inače šaljem vojsku tame na tebe, i ne planiraju te hraniti grožđem!
Jednom davno, davno, još u prošlom stoljeću, hodala sam s jednim dečkom, bio je baš mljac. U rangu gore spomenutih, visok,mišićav… Što bi jedna moja frendica rekla – fino meseko. Ljubio se fenomenalno. Još neke stvari je radio fenomenalno, ali dama nikad ne priča, tak’ da…
Uglavnom, jednom smo razgovarali i ja sam, ne znam više ni u kojem kontekstu – zaboravila valjda od šoka, spomenula riječ “posesivan”. Na to će on meni :”A što ti to znači?”
I tako, gledam ja njega, gleda on mene onim tamnim očima, smješka se tim ustima što svašta znaju… I mislim si ja, kvragu, jel’ taj mozak baš toliko bitan???
Narednih par mjeseci sam testirala tvrdnju da NIJE bitan, no testiranja su imala negativan ishod. Šmrc. A fakat se odlično… ljubio.
No eto, proliveno mlijeko, jedno iskustvo više, poslije J nema K osim u abecedi, i ostale mudrolije.
Od tog trenutka sam pravi gramatički snob. Ako ne znaš pričati, pretpostavit ću da ne znaš ni… khm… ostale stvari. Znam da je pretpostavka majka svih zajeba, ali nekad zaista olakšava život.
Sad se vjerovatno već lagano pitate kakve veze ovo ima s lekturom. Apsolutno nikakve.
Isto kao što tupi nož nema nikakve veze sa lekturom. A opet, kad lektoriram tekst koji mi se ni malo ne sviđa, najčešće gramatički i stilski, imam osjećaj da mi je baš jedan takav tupi nož zaboden u mozak, točno u centar za pravopis, i kod svake suludo oblikovane rečenice ili prestrašno nepravilne riječi kao da ga netko (valjda taj nesretni autor) lagano zakrene. I da, znam da čak ni oštar nož, a tupi pogotovo, ne može tako lako probiti lubanju i doći do mozga da se tamo vrti i okreće, zato i piše KAO. Pretpostavimo da je ovo ultrasupersonični, a ipak nekim čudom tupi nož koji kroz lubanju prolazi kao viljuška kroz krempitu sa šlagom. Inače kad čitate tako neko pisano “zlodjelo”, većina ili odustane ili čita vrlo površno u strahu da ne iščaši mozak. Dok lektorirate morate se baš udubiti i secirati svaku riječ. Samo što vrlo brzo ne znate tko tu koga secira. I sekira. O da, već pošteno razmišljate i o sjekirama. A obično ih u takvim djelima ne bude. Misterija…
Nakon jedne takve “krempite” dobro bi došlo jedno kvalitetno “hlađenje” sa onom dvojicom ranije spomenutih. Ali ne istovremeno. Jedan po jedan. Taman posla da se i tu još trebam naraditi. Nek oni rade.
A mislite li da je lakše lektorirati tekstove koji mi se jako sviđaju? Griješite. Tu uvijek izgubim bar tri puta više vremena. Krenem ja kao raditi i nakon pet strana skužim da ništa nisam ispravila. Hm. Gramatički genij ili samo dobra radnja?? Vraćaj se nazad i čitaj ispočetka. I tako nekoliko puta. Obično mi se tu ljudi isprepadaju da sam imala ekstrapuno posla jer dugo ne vraćam, ali bez brige. Postoje razni razlozi zašto to dugo traje : možda previše uživam u tekstu pa čitam po deseti put u nadi da ću ovaj put zaista nešto i odraditi, možda se oporavljam od iščašenja mozga, možda me moja derišta zaokupljaju pa nemam dovoljno vremena, a možda mi se jednostavno neda. Jer sam po prirodi lijenčina. Najradije bih odmarala dok me ova moja imaginarna dvojica… ako kažem zadovoljavaju nadam se da nećete dobiti nekakve nepristojne primisli. Sram vas bilo!! Ne može se čovjek ni zadovoljiti bez da netko ne pomisli na “one” stvari. A samo sam htjela žlicu i teglicu nutelle…
Vesna, hoćeš i ti jednu? Ili jednog? Ili dva?
Nataša Jalšovečki