Tko sam,što sam

Dakle, ovo bi bila ja. Za početak bi bilo jako pristojno od moje malenkosti da napišem nekoliko riječi o sebi za sve oni koji me do sada još nisu imali prilike upoznati.

Neke osnovne stvari o meni su sljedeće: imam 29 godina, po struci sam grafički dizajner, živim, dišem, stanovnik sam Zemlje,  prečesto konzumiram velike količine fine hrane, volim crnu boju i ne pohađam 6 C. razred. A sada prelazimo na one malo važnije stvari, koje ustvari nisu nimalo bitne. Jako sam strpljiva, no nervozna osoba. Volim svašta, a ne volim ništa. Živim iz dana u dan kao da mi je posljednji, no ponašam se kao da mi je 100 godina. Komunikativna sam, ali ipak volim bježati od ljudi. Da skratim, ja sam jedan hodajući paradoks.

Na mnogo sam načina privržena umjetnosti u svim oblicima i to od najranijih dana. Odrasla sam u obitelji koja se amaterski bavila barem jednim oblikom umjetnosti i tako se ta ljubav jednostavno zalijepila za mene. Sada ćemo malo premotati film naprijed do trenutka kada sam odlučila tu svoji ljubav prema umjetnosti odnijeti na višu raznu i posvetiti svoj život istoj. Sa cca 19 godina odlučila sam napisati svoj prvi „ozbiljniji“ roman. Iako sam oduvijek piskarala, sve je to ostalo na poludovršenim tekstovima i skrivanju istih od očiju javnosti. Zašto? Jer sam smatrala da moje pisanje nije dovoljno dobro i kako će me ljudi ismijati jednom kada pročitaju. Dakle, klasična priča o labilnom samopouzdanju. Prvi roman koji sam napisala je (tko bi rekao) fantasy žanra i ima 250 stranica. Ako se dobro sjećam, prva osoba koja ga je pročitala bila je moja polu-sestrična Martina. Nakon što je rekla da to što radim i nije tako loše i nakon što me dečko gotovo prisilio da se posvetim onome što volim, lavina knjiga počela se kotrljati iz moje mašte u word. Naravno da sam bila jako nadobudna i mislila kako će se moji romani objavljivati bez problema jednom kada ih napišem. Bez brige, nadobudnost je uskoro nestala. No nisam odustajala. I dalje sam pisala i pisala i pisala. Napokon, 2014. godine objavljujem prvi roman, psihološki triler pod nazivom „Štorka“ i to u privatnoj nakladi. Nešto više o tome pisati ću kasnije. Drugi roman „Durgina kuća“ objavljen je 2016. godine, a planovi za budućnost nisu nimalo skromni.

Druga stvar koja me ispunjava je slikanje. U tome području nemam ustvari mnogo za reći. Sve  misli, a vjeruj te mi ima ih i jako su čudne, prvo prenašam na papir/platno. Prva ozbiljnija slika koju sam nacrtala u 6. razredu osnovne škole bila je izložena u muzeju Mimara (Zagreb) u sklopu natječaja čiji naziv više ne pamtim. Prvu samostalnu izložbu imala sam 2015. godine, a između ostaloga sam ilustrirala zbirku pjesama i pripremam slikovnicu za koju trenutno radim tekst i same ilustracije. Također, planovi za budućnost nisu skromni.

Posljednja stvar koju volim je glazba. Apsolutno sve vezano uz glazbu. Budim se uz glazbu, radim uz glazbu i idem spavati uz glazbu. Sviram bass gitaru i klavijature, iako ne više toliko aktivno. Pjevanjem po kući izbacujem frustracije ili iskazujem sreću. No, to je nešto što svi radimo. Obožavam klasičnu glazbu i sve vrste i podvrste metala.

Što još nadodati? Za one koji nisu znali, pišem kolumnu za časopis „Kvaka“ u kojem se dotičem problema mladih autora, kao i nekih aktualnih tema na području kulture u Hrvatskoj.

Eto, za sada mislim da je to sve. Nadam se da ćete me pratiti i nakon ovog malo dosadnjikavog uvodnog govora. A ono čemu se najviše nadam je da isti ovaj blog ne zapostavim u međuvremenu. Toliko od mene za danas.

Vaše PISKARALO!