Reklame

Tko voli reklame? Da vas čujem! Tko?! Ako voliš meditirati ispred TV-a, kompjutora ili radija dok su na repertoaru reklame, onda predlažem da prestaneš čitati jer ovo nije objava za tebe.

Kužim je što su reklame, pobogu, to mi je u jednu ruku i struka, ali došla sam do točke kada bi radije probola oko štapićima za ražnjiće nego još jednom vidjela reklamu. Evo par vrsta reklama koje me posebno ubijaju u pojam.

–          Predizborne reklame koje prikazuju nasmiješene buduće „političare“ koji pak obećavaju kako će pronaći eliksir života.

–          Reklame za tablete. Koliko vrsta tableta jedna osoba može konzumirati?! Koliko?! Po tim reklamama više čovjek ne bi trebao ni jesti.

–          Reklame za kredite. Mislim, moram li uopće govoriti…

Tri primjera su uvrh glave, jer su na žalost gore navedene reklame i one najčešće. Političke reklame koje iskaču iz paštete ovih dana odbijam komentirati jer ne želim da susjedi prijave nered u kući kad počnem drobiti tipkovnicu. Idemo zato na tablete za reklame.

Dakle, gledam npr. neki film na TV-u. I svi znamo da se nakon odgledanih 10 minuta filma moooooora predahnuti. Po mogućnosti 20 minuta predaha. I sada se u tih dvadeset minuta toliko potrebnog predaha vrte (a što drugo) reklame. Osamdeset posto reklama svodi se na tablete. Tablete za mršavljenje, debljanje, za imunitet, protiv imuniteta, za proljev, protiv proljeva, za rast kose, za ispadanje kose, vitamini u svim bojama i dimenzijama. Posebno moram istaknuti neke od mojih najdražih, a to su famozna „Afrička šljiva“ i deset drugih vrsta za potenciju. Kaj su od jednom svi postali impotentni? Ja se ne sjećam da je ikada borba s impotencijom bila jača. Ili je to zbog pada nataliteta? Hm…

Idemo dalje. Super mi je i žena koja uživa u životu premda su joj oni dani u mjesecu. Ona skače, smije se kao kobila na sajmu, nosi bijelo, vrti se…i sve to jer ima BAŠ najbolje higijenske uloške. Ma nemoj? Nemam pojma kao je drugim ženama, ali  ja onih dana želim biti zakopana u nekoj rupi, zavezana lancima tako da ne mogu počiniti ubojstvo iz nehaja i oblačim crno jer ne želim da izgledam kao da sam pobjegla iz ralja velike bijele psine.

Za sam kraj dolaze Andrija i Hrvatko. (Duša mi vrišti). Banke su ustvari kao one tetke koje vam jednom za rođendan donesu pedeset kuna i onda si misle da vam mogu soliti pamet i zvati vas svakih deset minuta. U dubini ih duše prezirete, ali morate se fino sijati jer, eto, nemate pojma hoće li vam opet zatrebati pedeset kuna. To su banke! I onda vam vrište u obliku jeftinih super-heroja i hiperaktivnog shizofreničara s malih ekrana i govore vam kako su one jedino spasenje. Ma, marš!

Idemo sada na Internet reklame. Palim Yubito, puna elana, dobre volje i rekoh, „A zašto ne popraviti dan glazbom.“ Pošto sam okorjeli metalac, nemam pojma kako glazbu doživljavaju ljudi koji slušaju neki drugi žanr, ali ja njome punim baterije, izbacujem frustracije i jednostavno živim uz nju. Dakle, palim Yubito i puštam npr. Slipknot. Corey Taylor vrišti iz zvučnika, vadim dasku za peglanje i odmjeravam onu hrpu koja se nakupila. Uštekam peglu, peglam i pjevam „Wait and bleed“. Peglam kuhinjske krpe i osjećam se kao Spartanci u filmu 300. Druga pjesma, treća pjesma i od jednom, „Danas u Konzumu akcijska bla bla bla…“ Bacam peglu, psujem kao kočijaš i zurim u ekran na kojemu se odbrojavaju sekunde do opcije „preskoči reklamu“. Kunem vam se, jednom ću zbilja kao Spartanac baciti kompjutor kroz prozor i vrištati, „This is SPARTAAAAAAA!!!!“ Ah, da, reklame.

Posljednja situacija koju ću danas navesti je iskakanje reklama preko mobitela. Jutro, pijem kavu, ne vidim prst pred nosom, sve me živcira, smotuljak sam u fotelji i listam novine preko mobitela. Na žalost, između trač vijesti i crne kronike, biram crnu kroniku. I tako ja čitam o (karikiram) nevjerojatnoj poplavi koja je zahvatila neku zemlju; ima poginulih, ima nestalih, domovi razoreni…srce mi se prelama i razmišljam o jadnim ljudima kako će i gdje nakon svega. I BUP! Iskače prozorčić, a na njemu zamaskirana Njives Celzijus i blještavilo koje najavljuje novu emisiju Tvoja faca zvuči poznato. Dobivam poriv mobitelom otkrhnuti ugao stola, pritišćem onaj prokleti mikro X u uglu kako bi maknula reklamu, ali neeeeeeee! Nema tako malenih prstiju na ovome svijetu koji bi pogodili X, jedino puka sreća. Naravno da u žaru borbe pritisnem reklamu i otvara se stranica. Živčanim još više. Gasim mobitel. Ne treba mi kava. Palim Yubito i puštam Slipknot. „Danas u vašem Konzumi…“ Pa jeb……..!

Odoh!