Rad,rad,rad i patologija

„A čime se ti baviš?“

„Pišem knjige.“

Teleći pogled i posprdan osmjeh. „To nije posao…“

Ti nije posao? Ok, nije. Zašto onda izgubim toliko vremena i živaca. Da, u prošloj kolumni sam vam napisala kako izgleda jedan „umni“ proces pisanja. Na prvu djeluje kao da ništa ne radimo. Ali većini ljudi nije jasno koliko cijeli taj proces psihički umara. I onda dolazimo do toga da ipak postoji vrijeme kad pišemo. Pišemo kao manijaci i glava nam je prenatrpana informacijama koje moramo pamtiti ako želimo da priča ima smisla. Ono što većina ljudi ne zna je to da je sam proces pisanja najjednostavniji dio priče „Ja sam pisac“.

Kasnije ću vam pričati kakve sve zavrzlame slijede jednom kada napišete knjigu. Sada ipak idemo na zavrzlame koje se događaju dok pišete. Dakle…ako želite da vam knjiga ima imalo smisla, posebno ako ne pišete potpunu fikciju, potrebno je uložiti puno truda u istraživanje činjenica. Osobno nisam tip osobe koja će sjesti i štrebati gradivo, ali sam tip osobe koji će rado naučiti nešto iz prve ruke. Aha. Možda se pitate koga vraga ja to istražujem ako pišem psihološke trilere/horore. Iako bi sada drage volje ostavila vašoj mašti da se preznojava, moram napisati o čemu je riječ.

Dakle, prije od prilike godinu i pola bila sam usred procesa pisanja „Durgine kuće“. Također sam bila u procesu obavljanja nekih pretraga i provodila sam dosta vremena u bolničkim čekaonicama. Jednog dana odlučila sam spustiti se u prizemlje bolnice i posjetiti patološki odjel. Bez brige, nisam ušetala unutra i rekla: “Gdje su trupla?“ Srećom, šef patologije je dugogodišnji prijatelj mog oca. Nesrećom, morbidniji je od mene (u pozitivnom smislu, naravno).

Bez ikakvog pitanja ili prigovora dobila sam turneju kroz patološki odjel. Onako, fino u detalje. Toliko u detalje da sam sljedećih mjesec dana imala noćne more i njušila specifičan miris smrti u svemu. Ostala sam pod tolikom dojmom da na kraju svega ni jedan jedini detalj nije napisan u „Durginoj kući“.

Mjesec dana kasnije PMS je napravio svoje, a meni sine ideja kako ubaciti još jednu dozu jeze u knjigu. Kaže meni moj PMS: „Ajde ti Jelena fino napiši kako su glavne protagonistice čovjeku odrezale jezik.“

Racionalan dio mene odgovara:“PMS, ti nisi normalan. Koga će vraga ljudi misliti o meni?!“

PMS:“Samo ti piši…“

Racionalan dio:“Dobro, ako mu odrežu jezik…krvarenje….smrt i to…“

PMS:“PIŠI!“

Racionalan dio:“Ok,Ok! Je..m mu! NE šizi. Samo sam napomenula da treba imati neke logike.“

PMS:“Zovi na patologiju!“

I kao što svaka žena zna, PMS uvijek pobjeđuje. Uzela sam mobitel, duboko udahnula i nazvala. Nije prošlo dugo i gospon’ patolog mi se javio.

„Dobar dan, Jelena. Izvoli.“

„Imam jedno maaaaaaalo bolesno pitanje.“

Nekoliko sekunda tišine i preznojavanje sa moje strane.“Reci.“

„Paaaaa…koliko je potrebno da čovjek iskrvari ako mu se odreže jezik? I moramo uzeti u obzir da nije u sterilnim uvjetima i nema vode.“

Ponovna tišina.“Zašto pitaš?“

Ne, ne držim nekoga u podrumu i ne namjeravam ga mučiti. „Knjiga.“

„Nazovem te kroz sat vremena.“

Psujem PMS. Psujem sebe i svaku bolesnu ideju koju sam ikada imala. Naravno, prva pomisao je bila kako će čovjek nazvati mog oca i reći mu da me strpa u auto i baci na ulazu psihijatrije.

Nakon što je prošlo i više od dva sata, zaključila sam da se mogu pripremiti na to da je moj otac izgubio prijatelja, a da će u mojem medicinskom kartonu pisati SOCIOPAT. Oh, kako sam se prevarila. Dva sata kasnije zvoni mobitel.

„Bok, Jelena. Uzmi olovku i papir. Šef kirurgije i ja zaključili smo sljedeće…“

PMS sretan, inspiracija sretna, svi koji su pročitali „Durginu kuću“ najvjerojatnije psuju. E pa, neka mi sada neto kaže da to nije posao. Kada ste pisac koji istražuje i želi da priča ima smisla, svi oko vas imaju posla preko glave.

Vaše, PISKARALO!