Psiho

Jednom kada ogolite svoje misli, prenesete ih na papir i sve to skupa lijepo servirate čitateljima, počinje jedan divan, ali drugačiji život. Rijetki su ljudi koji shvaćaju ono što stoji iza korica vaše knjige, a da i sami nisu autori. Prvo i osnovno, ljudi ne shvaćaju da likovi u knjizi i sama radnja ne moraju nužno biti autobiografski. To nas dovodi do nekih poprilično smiješnih situacija. Pokušajte sada razmisliti kako je to kada se opredijelite za žanr horora/psihološkog trilera.

Svi koji me poznaju znaju da sam čudnjikavo stvorenje koje ustvari ne bi pregazilo ni mrava, iako tako baš i ne izgledam. Oni koji su me pak upoznali preko knjiga često pitaju fali li mi koja daska u glavi. Možda i fali, ali ne toliko da zakapam mrtve ljude u dvorištu. Zato ću vam danas pisati o nekim od najzabavnijih trenutaka i komentara vezanih uz moje knjige,a počinjemo na samom stvaranju naslovne slike za prvu knjigu.

Bila je sredina prosinca i ja sam napokon dobila zeleno svjetlo potpore za tiskanje prvog romana. Naravno, financije mi nisu išle na ruku, a bome ni moja tvrdoglavost koja podrazumijeva da sve mora izgledati baš onako kako ja to želim. Svi ti faktori spojeni u jedno naposljetku su rezultirali dogovorom između mog bratića (fotograf) i prijateljice koja je uz mene poslužila kao model na naslovnici. Sastali smo se u mojoj kući jednog hladnog jutra. Vani je bila magla i „ugodnih“ -1 stupanj. U priloženoj slici naslovnice i sami možete zaključiti da nam nije bilo baš pretjerano toplo. E sada, u mojem stražnjem dvorištu nalazi se stari bunar koji je bio odlična pozadina za naslovnicu. No, to stražnje dvorište ima pogled na dva susjedna dvorišta i obrnuto. I sada si zamislite prizor dvije našminkane bosonoge žene koje izgledaju poput anđela i demona, u haljinicama koje sežu do koljena i upakirajte taj cijeli prizor u tih famoznih, maglovitih -1 stupanj. Jeste? Ok. A sada zamislite selo u kojem se ljudi bude sa izlaskom sunca i oni koji ostaju kod kuće zbog vremenskih prilika nemaju ništa pametnije za raditi no gledati kroz prozor što se to događa u ulici. Ja dotične susjede zovem „hodajući facebook“, jer vide sve i znaju sve. A sada prelazimo na drugi dio priče. Moj otac svakog jutra odlazi na kavu sa prijateljima u jedan lokal koji se nalazi u mjestu pored našega. Kao i svakog dana, on je tog jutra otišao na kavu sa svojom ekipom. I ne, ništa tu ne bi bilo čudno da se nije vratio nasmijan od uha do uha. S obzirom da smo manje-više odradili fotografiranje, pokupili smo se u kuću na grijanje.

I tako, pitam ja tatu zašto se smije.

„Pa, opet smo u centru pažnje.“ Odgovori on uz cerek.

„Zašto?“

„Još nisam stigao u lokal, a već me je dočekala priča da se u našem stražnjem dvorištu slikaju gole žene.“

Dakle, to samo dokazuje koliko je „hodajući facebook“ učinkovit. Informacije seoskog „hodajućeg facebooka“ putuju brže no one koje postavimo na status pravog facebooka. I tako je sljedećih tjedan dana kružila priča kako se u našem dvorištu snimalo nešto za Playboy (slike bi bile adekvatne za Playboy iz 1800. godine), a moja Štorka je pala u drugi plan.

Druga poprilično zabavna stvar odvijala se nedugo nakon što je Štorka ugledala svjetlo dana i napokon stigla u ruke čitatelja. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da me ljudi sve više izbjegavaju. Shvatila sam i kako neki od susjeda prelaze na drugu stranu ceste kada prolaze pored moje kuće. I sve to zajedno nisam doživljavala do trenutka kada sam u istome danu čula dvije izjave. Jedna mi je bila upućena pod pauzom, od strane kolegice sa kojom sam tada radila, a glasila je: „Ti imaš vrt?“

„Aha.“

„I? Ono kaj piše u knjizi…znaš…ono sa zakapanjem trupala u vrt…“

U tom trenutku ja razrogačenih očiju promatram u ženu koja okoliša i pokušava smisliti kako da me pita zakapam li mrtva ljudska tijela u vrt. U isto to vrijeme postalo mi je jasnije zašto me ljudi izbjegavaju. A i postalo mi je jasnije da ljudska glupost nema granice. Naposljetku sam ju prekinula u pokušajima, ugasila cigaretu i jednostavno mrtva hladan odgovorila: „Aha. Sve je to istina. Čista autobiografija.“

Kasnije tog istog dana sastali smo se s mojim ujakom koji, blago rečeno, obožava paziti na mišljenje drugih. Sav mrtav hladan, nervozan i zabrinut izjavljuje: „Čuj, u knjizi si pisala o susjedu koji zlostavlja svoju ženu, mlati ju i ona njega na kraju ubije.“

„Da, i?“

„Pa ljudi si budu mislili da tvoj susjed tuče svoju ženu.“

(Zvuk zrikavaca u mojoj glavi.) „Ok, budu si mislili i da ga je ubila?“

„Da, ali on ne tuče svoju ženu.“ Odgovori on meni zabrinuto.

„Znam. I?“

„Ali svu budu sad mislili da ju tuče.“

Ukratko, ostavila sam njega i svijet u uvjerenju da se opet radi o autobiografiji. Možda bi se ovim putem trebala ispričati susjedima jer ljudi ne vjeruju u postojanje literarne fikcije.

Imam na stotine anegdota i sve su manje-više vezane uz to da ljudi jednostavno ne shvaćaju da ne moraš biti serijski ubojica kako bi pisao o istima. Ove koje sam vam navela nekako su mi najviše drage. Za kraj, samo me zanima jedna stvar; ako ste i vi jedni od onih koji vjeruju da se iza svakog horor pisca krije neki izopačeni um, vjerujete li i da fantasy pisci drže zmaja u garaži?

Vaše, PISKARALO!