Prva promocija

Ima neka posebna veza između pisca i njegovih knjiga. Još je posebnija veza između pisca i prve promocije. Godina Gospodnja: 2014.,mjesec: prosinac,datum: 27. Ja neispavana zbog uzbuđenja. Hiperaktivna, hmm…pa…jer sam po prirodi hiperaktivna, a još ako dodamo tremu i uzbuđenje, dobivamo dobitnu kombinaciju. U 19,00 h počinje prva promocija moj prvog romana.

Naravno da se tisuću pitanja mota kroz vašu glavu, pogotovo ako ste sami u potpunosti organizirali cijeli događaj. S obzirom da dolazim iz male sredine, jedne od onih gdje svatko poznaje svakoga, naravno da sam se bojala kako će sumještani reagirati na knjigu koja baš i nije laganog sadržaja. Na to sam vam (srećom) odgovorila u prethodnoj objavi.

U isto sam vrijeme bila jako ponosna jer je moj roman prvi  roman objavljen u povijesti Opčine Bedekovčina. To poteže jednu dozu straha. Da vam dalje ne dosađujem sa glupostima, idemo mi na malo smijeha. Može?

Dakle, mjesto događaja-vatrogasni dom Poznanovec. Na pozornici cijela ekipa- Dvije čitačice, promotorica, pijanistica i moja malenkost. Dvorana se polako puni i na moje iznenađenje, ljudi ne prestaju dolaziti (očekivala sam 20 posjetitelja, a naposljetku je prisustvovalo preko 100 ljudi). Po prirodi sam tremaš, a s  obzirom da na pozornici nisam bila od osnovnoškolskih dana, ta ista trema raste do razmjera paralize.

Promocija počinje. Srce mi nabija kao da sam usred prokletog maratona, a mutavi smiješak ne mogu skinuti s lica ni da se trudim. Jedino što je na početku u glavi je činjenica da sto para očiju zuri u tebe i svi očekuju da iz tvojih usta izlete pametne riječi. A tada, pod pritiskom treme, si glup da gluplji ne možeš biti. I ceriš se, ceriš, želiš pobjeći i dalje se ceriš.

U jednom trenutku, nešto u potpunosti blesavo preokupiralo je moju pažnju. Naime, ranije te večeri, u želji da izgledam lijepo (mi žene i naše bedastoće) odlučila sam po prvi puta u životu staviti umjetne trepavice. Naravno, ljepila sam ih sama i pretpostavljam da ne moram napominjati kako su bile krivo zalijepljene deset puta prije no što sam ih namjestila kako spada. Dakle, promocija traje. Sa moje lijeve strane-naša mlada glumica Mirela Videk čita ulomak knjige, a ja osjećam kako se umjetna trepavica na desnom oku sporo odlijepila. I dalje se cerim ko mulac, ali sada je jedini fokus na umjetnu trepavicu koja bi mi svakog trena mogla pasti s oka i to ni manje, ni više, nego ispred 100-tinjak ljudi.

Od jednom, trepavica i ja zatekle smo se u centru pažnje. Fuck! Došao je red da i ja progovorim. Osjećam napadaj panike kako mi fino gmiže uz kralježnicu, trepavica nepostojana, glas viši za dvije oktave, show može početi. I zahvaljujem ja tako svima koji su pomogli da se moj najveći san ostvari. Zahvaljujem, zahvaljujem i dođe red da se zahvalim svojoj najboljoj prijateljici Ivani. Khm-khm.

„Moram reći i jedno veliko hvala svojoj prijateljici Ivani koja će sada umrijeti od smrada…“

Zemljo otvori se! Jesam li to ja rekla da će umrijeti od smrada preko mikrofona ispred 100 ljudi?! Svaki moj atom nalaže mi da vrišteći pobjegnem sa pozornice, gurnem glavu u krtičnjak i vrištim dok svaki glodavac u radijusu od 20 kilometara ne pobjegne iz zemlje. Ali ja se smijem i ponavljam si: ZEMLJO OTVORI SE!

Naposljetku, ja se ispravljam tonom glasa kakvog imaju samo Bečki dječaci. „Pardon, koja će umrijeti od srama…“

Ako do sada nije umrla od srama, e pa nakon moje izjave sigurno hoće.

I svi se grohotom nasmijaše. Ona panika je nestala. Trepavice su mogle ispasti, a ja to ne bi ni primijetila. Ono što je ostalo bio je neopisiv sram, ali je zbog tog istog srama nestalo sve ostalo. Tako da, IVANA OPROSTI! Ali smrad, koji je ustvari sram, spasio je cijelu večer.

P.S. To nije najneugodnije iskustvo sa promocije, ali o tome ćete čitati u nastavku.

Vaše, PISKARALO!