Penzioskar

Svi mi imamo ili smo imali djeda i baku. Obožavamo ih jer su, eto, skloni mitu i korupciji prema svojim unucima, jer nas vole i maze i paze. Stariji članovi društva svuda su oko nas i baš ću današnje blogodakanje posvetiti njima. Ali ne onima koji su nam apsurdno simpatični, već onima koji za svoje životne uloge zaslužuju „Oskara“.

Hajde mi recite da nikada niste susreli nekoga starijeg tko je famozno dobar glumac? Čekam vas da mi kažete ne! Ja sam se osobno u više navrata susrela sa „žrtvama“ ovog okrutnog svijeta i premda moram priznati da mi je ponekad simpa i smiješno, ima i situacija u kojima osjećam želučane grčeve.

Prije desetak godina ide tako Jelena na pripreme za fakultet. Tramvajska stanica krcata po običaju. I tako, stoji pored mene jedna stara baka. Onako, tipičnog izgleda…sijeda kosa, pogrbljena leđa, naborane ruke i štaka. Sjećam se da sam se baš besramno zagledala u nju jer me podsjetila na one bake kakve viđamo u crtićima. Čeka ona tramvaj i lagano šepa oslonjena na štaku i tiho jauče. Bio je to jedan od onih trenutaka kada imate poriv staviti ju u džep i odvesti na sigurnu destinaciju. No, čim se tramvaj broj xy približio i otvorio vrata, ta ista slatka mala baka se uredno pretvorila u terminatora. Ljudi moji, ja ne vidjeh takvu transformaciju u životu. Nedostajalo je samo da podvine rukave na vesti i pokaže tetoviranu lubanju. Scena: Vrata tramvaja se otvaraju, ljudi izlaze, a baka no pet, ni šest štaku pod pazuh i u punom galopu, ruku razbacanih kao igrač američkog nogometa na steroidima, gura ljude i urliče na njih kako su bezobrazni jer joj ne daju da prođe. Ulazim i ja u tramvaj i već ju vidim na drugom kraju kako drhti oslonjena na štaku i nekome prigovara kak’ je bezobrazan jer joj ne propušta sjedalo. Dvije sekunde kasnije netko se diže par mjesta dalje i zove ju, a ona opet u terminator mod i laktari sve pred sobom.

Scenu dva sam već spominjala, čini mi se. Ja u famoznoj čekaonici kod doktora. Čekam fino tri sata, puštam korijenje i molim svemir da mi skrati muke. Taman sam sljedeća na redu, kad u čekaonicu upada bakica. Jedva diše, jedva stoji na nogama, ma zlo.

„Ljudi!“ baka gukne, a glas kao podrapani auspuh. Izgleda kao da je na samrti. „Tko je sad na redu?“

Ja uredno dužem ruku i pokušavam se sjetiti kako reanimirati osobu u slučaju da se sirota sad sruši.

„A mogu ja sad, molim vas? Umrla bum mam sad ovde i više me nema.“

Ok. Odgojena sam, žao mi je žene, vidi se da nekaj ne valja…kaj sad? Naravno, puštam ju. I čekamo, čekamo,čekamo…čekamo jebenih 45 minuta. Siše nisam ni sigurna koliko godina imam, a ni koje je godišnje doba vani. Izlazi baka i izgleda kao da su ju namočili u fontanu mladosti, poletnog koraka i osmjeha Jokera iz Batmana. Ulazim je i gledam medicinsku sestru kojoj je pukla žila u oku i ruke joj se tresu kao da je spojena na utičnicu. Ništa ne pitam jer bi mogla završiti na kirurgiji. Ulazim kod doktorice, a ona vrišti:

„Zatvaraj vrata!“

Zatvorim ih i prije nego što je vrisnula zadnji slog i stojim kao osnovnoškolac koji se posrao u gaće. „Kaj je bilo, doktorice?“

I kreće lavina psovki i objašnjenja kako je baka zrela za psihijatriju i radi show s umiranjem dva puta tjedno samo kako bi se došla malo „pospominati“ (porazgovarati).

Scena tri. Banka…prokleta,smrdljiva banka i oni proleti listići s brojevima. U rukama držim broj 110, a na ekranu iznad šaltera piše broj 5 iako nas je samo 20. Naravno, samo je jedan šalter u funkciji, jer je ostatak osoblja na gablecu, rješava papire ili kopa u nosu. Vani je +40, u banci +5 jer je klima nabijena na najjače. Tijelo doživjelo temperaturni šok i svi od jednom poprimaju formu nadrogiranih pingvina. I evo starog dede. Naravno, nema deda pojma o tome kaj je uzimanje rednog broja, a zašto bi i znao.

I dolazi pitanje: „Tko je sad zadnji na redu?“ Neka rendom osoba diže ruku i deda, naravno, pita smije li on „jer ima samo nekaj za pitati“. Svaki milimetar mog šokiranog bića vrišti NEEEEEEEEEEE! i kao u usporenom filmu promatram kako ta osoba dozvoljava dedi da se progura. Usporeni film se nastavlja i promatram dedu kako za sobom vuče stolicu i sjeda ispred šaltera. Ne moraš biti pametan da znaš kamo sve to vodi. Gužvam papirić i bacam ga u smeće. Spremam se na mali napad klaustrofobije dok čekam ona glupa dupla vrata da se otvore i istovremeno promatram dedu kako na šalter stavlja hrpu papira, koji su žuti i vjerojatno datiraju iz nekog Svjetskog rata, na šalter. Izlazim na onih +40 i pokušavam ne asti u nesvijest.

Da…naši najstariji i najdraži djedovi i bake. Ne zamjeram ja njima ništa. Prošli su svašta u životu. Ali morate priznati da je iritantno-zabavno kako dobro znaju izigravati žrtve bilo to potrebno ili ne.

A sada bi mi bilo drago da u komentarima napišete neka vaša iskustva, pa da nemam toliku grižnju savjesti.

Vaše, sram-me-bilo, BLOGODAKALO!