Jeste li strašljivi? Što vas najviše plaši? Ja ne mogu reći da se nešto pretjerano bojim.
Osim ako su u pitanju pauci. I žohari. Kokoši ( what, imaju neki zlokoban pogled, nije se s tim za šaliti ). Visina. Uklete kuće.
I tako,sitnice.
Kao dijete sam imala bujnu maštu pa sam, vjerujem kao i mnogi, mislila da ispod kreveta žive – u mom slučaju – vanzemaljci koji će me oteti, ali tek kad dovoljno narastem. Iz nekog bizarnog razloga bila sam uvjerena da tu moju veličinu mjere veličinom mojih prstiju pa sam uvijek strogo vodila računa da mi samo dio prsta viri ispod pokrivača. A morao je viriti da ga ne bi krenuli tražiti pa otkrili da sam ipak veća nego što se pravim. Vidite kak’ sam mudra bila. I eto – još sam tu!
Ove male kućne pauke toleriram, ali sve ono što ima deblje noge, i još dlakave, mora biti bar na metar od mene. Jednom sam u zoološkom pokušala dotaknuti staklo na kojem je s druge strane bio pauk.
Pokušala.
Odustala.
Ne vjerujem ja tim paucima, previše je to nogu za tako malo tijelo, možda se nekako i kroz staklo provuku. Bolje da sam ja na sigurnom. Inače mi je Australia full cool destinacija, ali kad sam vidjela kako pauci tamo izgledaju i kako mogu cijelo polje prekriti spooky paučinom za samo jednu noć, odmah sam je prekrižila na listi prijedloga za godišnji odmor. Znate, onaj na koji ću otići kad osvojim jackpot na lotu.
O žoharima i ostalim oklopljenim insektima sa ticalima bi vam moj muž mogao roman napisati. Kako naša draga dječica baš nisu neki spavači, mama zadnjih osam godina baulja noću po kući, uz minimalnu rasvjetu. Sve u nadi da ću tako lakše zaspati kad se jednom konačno dočepam kreveta. I tako, u mraku i polusnu, tu i tamo mi se pričini kakva rogata buba na podu. Često je to samo moja prebujna mašta, ali ponekad se tu zbilja nađe kakvo živo stvorenjce. Kad uspaničeno i u trenu potpuno razbuđena konačno nađem način da sigurno zaobiđem to strašno čudovište, obavezno budim muža. Dva ujutro – dva ujutro. Već se jadan navikao, pa se samo bez riječi ustane, iznese bubu iz kuće i vrati se u krevet.
Jednom sam ujutro naišla na zgaženog žohara u hodniku. A ustajala sam jedino ja. I to BOSA. Brrr…. Noge sam u varikini oprala i noćima u čarapama spavala.
Kokoši mi nikad nisu bile drage. Kao mala sam ih kod bake na selu vječito ganjala po dvorištu. Iz obijesti valjda, i pokušavajući dokazati da se one mene boje, a ne obrnuto. Plan bi mi obično padao u vodu onog trenutka kad bi izbezumljena progonjena kokoš počela trčati u mom smjeru. Tad bih se ja pretvarala u Usaina Bolta i rušila sve pred sobom na putu u sigurnost. Imaju te kokoši zlokoban pogled i čudno trzaju glavom. Ne može me nitko ubijediti da su drage i simpatične. Nope. No way.
Nikad u životu nisam bila na tavanu. Te ljestve su mi nekako sumnjiva stvar. Hrpa nekih letvica, ljulja se, pa još samo naslonjeno… Dalje s tim od mene. Neograđene terase izbjegavam, a pogled s balkona ću vam vjerovati da je baš fenomenalan. Planinarenje? Mo’š mislit’. Zamislite sad kako je u školi izgledalo penjanje na uže. Nikako. I ne samo zbog visine. Uz to sam još i sportski nenadarena. I to kad drastično uljepšam činjenice. Osim kad me vijaju kokoši ili žohari.
Eto, dođosmo i do ukletih kuća. Tamo bih, vjerujem, histerični napad dobila. Nisam nikad bila ni blizu takve kuće, ali imam dosta bujnu maštu i lako sama sebe isprepadam. Sjećam se kako sam kao mlađa dolazila kući iz noćnih izlazaka. Začudo, mraka se nisam nikada bojala, a ako ste me negdje po noći htjeli presresti, trebali ste samo birati najmračnije ulice i parkove. Sva sreća pa sam odrasla tu gdje jesam. Inače ne bih ni odrasla.
Uglavnom, znalo se dogoditi da mi već kad uđem u kuću padne na um neki horor film ili knjiga, pa bih pomislila kako je netko iza mene, i uvijek bih u paničnom strahu pretrčavala tih zadnjih par metara do sljedećeg prekidača za svjetlo, jer bih onaj bliži redovno preskakala. Jer što će meni svjetlo, nije da se bojim mraka. Imaginarnih čudovišta u mraku – e to je već druga priča. I onda kad bih konačno iz sve snage lupila taj prekidač ( da se svjetlo brže upali – logično ), u panici sam se okretala oko sebe i izdaleka zavirivala u one preostale mračne kutke, ne bih li se uvjerila da me ipak nije nitko slijedio. Ne moram ni reći da se svjetlo tu noć nije ni gasilo.
Neću dalje ništa pisati, jako su me uznemirila ova stvorenja na slikama, mislim da ću sad lijepo sjesti uz bocu domaće šljivovice i fino se smiriti. Vesna, hoćeš sa mnom?
Za kraj, ostavljam vas sa jednom lijepom umirujućom slikom klauna. Klaune svi vole, jelda?
Nataša Jalšovečki