Panika

Kao prvo, moram upozoriti sve da ovo NEĆE biti jedan od smiješnih, sarkastičnih tekstova. Ako se nekome ne čita ozbiljna tema, čitamo se drugi puta.

A sada krećemo. Dakle, bit ću toliko slobodna da kažem kako je pisana riječ dar koji mi je majka priroda podarila. Baš se iz tog razloga osjećam zaduženom da pišem otvoreno i da ljudima prenosim od lijepih i smiješnih, pa do onih ozbiljnih emocija.

Često, prečesto, sam se susretala i susrećem se da riječima: „NE pričaj to javno, ljudi neće shvatiti.“ Na žalost previše je šutnje na ovome svijetu i ja sam vam odlučila otvoreno pisati o temi koja nam je svima poznata, ali rijetki priznaju da su baš oni žrtve vlastitog mozga. Da, mozga!

Danas ću vam pričati o demonu koji me progoni od djetinjstva i o demonu koji progoni mnoge. Taj demon zove se- panični poremećaj ili ti ga, napadaj panike. Ne, to nije psihička bolest premda je često tako tretirana. Nitko tko ima napadaje panike nije opasan. Ne za druge. Ljudi s paničnim poremećajem najčešće su iznimno empatične osobe. Dakle, to su obično ljudi koji imaju uho za vaše probleme i rijetko govore o vlastitima.

Nisam psihijatar, ni psiholog, ali sam paničar. Kada kažem paničar, ne mislim da paničarim u konvencionalnom smislu. Sada ću vam za početak pokušati opisati osjećaj koji vas prati kada imate napadaj panike i što do njega dovodi.

Prvo, panični napad može se dogoditi iz vedra neba. Nema pravila i nema zaobilaženja. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je dovoljno da mi se zavrti, da čujem zvuk koji me zasmeta ili pak vidim neku sliku koju moj mozak shvati kao uznemirujuću (nije nužno da se radi o nečemu ružnom ili strašnom).

Panični napadaj u mojem slučaju obično počinje nabijanjem srca. I ne govorim o „hodala sam uz stepenice“, govorim o nabijanju srca „trčala sam maraton“. Nebitno sjedim li, ležim, smijem se ili plačem. Ako panični napad želi na površinu, on dolazi.

Druga stvar je osjećaj kao da vam od jednom trnu prsti na rukama i nogama. Taj osjećaj prelazi na šake i obično ga prati izmjena vrućeg, pa hladnog znoja. Do ovoga trenutka jedino što imate u glavi je smrt. Svjesni ste da ne umirete, ali se bojite smrti više od ičega.

Treća stvar, koja se obično događa kod jakog napadaja je gubitak vida ili iskričenje pred očima, te nepodnošljiv šum u ušima. Taj osjećaj mogu opisati kao jako sličan onome ako se naglo dignete, pa vam zuji u ušima i vidite „zvjezdice“. Naposljetku dolazi osjećaj gušenja.

U tome se periodu skutrite u lopticu straha. Skutrite se i nadate da će vas smrt zaobići. I onda sve polagano nestaje. Adrenalin koji je prodrmao vaše tijelo nakon nekoliko vas je minuta toliko izmorio kao da ste cijelog dana radili težak fizički posao. Jedino što želite je leći i želite apsolutan mir.

Dug sam niz godina imala problem s ulaženjem u trgovačke centre. Ne, nemam strah od ljudi ili nečega tome sličnog. Ono zbog čega sam izbjegavala odlazak u velike centre je osvjetljenje u dućanima. Znate one bijele neonske lampe. Da, to je bio jedan od okidača. A vjerujte mi, dobiti napad panike u javnosti nije nimalo ugodna stvar. Zašto? Jer vas ljudi gledaju kao luđaka. Jer vas zaobilaze i onda se još bojite što misle o vama.

Kada sam odrasla, to me prestalo zabrinjavati. Ako se osjećam loše, izlazim van ili jednostavno pronađem mjesto gdje me nitko ne vidi. No to nije rješenje. Mnogi se čak i srame priznati da popiju tabletu za smirenje po potrebi. Da, ja sam ih pila. Pila sam ih i shvatila da one nisu rješenje. Zašto? Jer njima samo odgađam. Ono što mi je potrebno je suočavanje.

Sada moram napisati zašto pišem o ovome. Jedan od razloga sam već navela. Jer ljudi nemaju pojma što je to. Jer se ljudi boje priznati. Znam da je mnogo ljudi barem jednom u životu doživjelo panični napad. On se događa kada ste pod ekstremnim stresom. Ne morate biti paničar da bi dobili napad. Kod nas je to na žalost gotovo svakodnevica.

Posljednje što ću napisati je sljedeće: vidite li ili znate nekoga tko ima paničan napad ne govorite im da će proći. Ne govorite im da shvaćate. Ne govorite da se smire.  Ustvari, ne govorite previše. Pitajte: „Što trebaš?“ Primite paničara za ruku, čučnite ili sjednite pored njega/nje, stavite im ruku na leđa. Ono što nam je potrebno nije pametovanje, potrebna nam je blizina i sigurnost.

I za kraj, molim vas, ne sramite se javno priznati. Nitko od nas nije „poremećen“. Nitko od nas nije bolestan, ni zarazan. Mi smo samo ljudi koji stres doživljavaju drugačije od drugih.

Vaše, PISKARALO!