P(oslovno) M(utavi) S(indrom)

Žene su posebna bića. Neshvaćena. Kada kažem neshvaćena, mislim da bome ni same sebe ne možemo shvatiti. Osobno za to najviše volim kriviti hormone i onaj naš divan, općepoznati PMS. Sve žene koje tvrde da PMS ne postoji-nemaju pojma kakvu „divotu“ propuštaju. No, danas vam neću pisati o PMS-u kao zasebnom stvorenju koje komotno može imati i vlastito obličje male pufaste patkice s motornom pilom. Ne. Danas ću vam pisati o PMS-u u poslovnom svijetu.

Prije nekoliko mjeseci kontaktirala me moja šefica Aleksandra, koja je ujedno postala i nova blogerica na Blogdakalu i koja prezire kada ju zovem „šefice“. Naravno da je to još samo jedan razlog da ju tako i zovem. Ona je pokrenula firmu, ja sam grafička dizajnerica i to je od prilike to. Odlično je da se jako dobro slažemo i ustvari posao odrađujemo kao po špagici iako smo udaljene 37.60 km zračne udaljenosti. Da, išla sam guglati!

E sad. Ono što dosta ljudi nema pojma je to da kada dvije ili više žena rade zajedno ili provode određeno vrijeme zajedno, njihovi se menstrualni ciklusi sinkroniziraju. I shit you not! To se zbilja dogodi. A u trenutku kada se ciklusi poklope, bome se poklopi i PMS. Kako to funkcionira? Bolje da ne znate…ali ćete ipak znati.

PMS i posao nisu jedno za drugo, a u isto su vrijeme toliko prokleto kompatibilni. Prvi dan PMS-a smo pune entuzijazma. Ideje frcaju kao bomboni na pokretnoj traci,a mi se glasamo kao nabrijani Spartanci.

Drugi dan plačemo, pokrivamo se dekicama preko glave i vrištimo jer, halo, tko normalan danas u Hr otvara firmu?! Sve je crno, sve je propast i sve kaj radimo ništa ne valja.

Treći dan se sramimo zbog entuzijazma i depresije koji su nas poharali dva dana prije.

Četvrti dan mrzimo. Mrzimo firmu, mrzimo svijet, mrzimo vlastite refleksije.

Peti dan se cerekamo i ustvari zaboravimo da išta radimo pa kao muhe bez glave svaka u svojem uglu jede slatko ili kiselo ili ljuto ili sve navedeno.

Šesti dan je vikend, pa ne radimo.

Sedmi dan je opet vikend.

Osmi dan smo lude na sve i svašta jer je ponedjeljak. A tko voli ponedjeljak? Nitko! Prokleti, prokleti ponedjeljak!

Deveti dan ne komuniciramo jer smo kao dikobrazi na buri i ne podnosimo ni jedna drugu.

Deseti dan kujemo planove kako ćemo proširiti firmu i dodati opcije izrade dizajnerskog identiteta za druge firme, objavljivat ćemo knjige, crtati po zidovima, izrađivati sir, profesionalno tračati, prodavati kiselo zelje i izrađivati metalne hobotnice.

Jedanaesti dan svi znamo (barem svi koji su pratili na biologiji ili su žena) kaj slijedi. A slijede i dva dana kolektivnog bolovanja. Ukratko, pola mjeseca prepuštamo našim hormonima da prate firmu, dok smo sljedeću polovicu glavne MI! A, dragi moji, kad smo MI glavne, to izgleda deset puta gore od onih dana kada vladaju hormoni.

No usprkos svim tim poteškoćama, na kraju svakog dana s ponosom zaključimo da smo u proteklih nekoliko mjeseci napravile vraški dobar posao i još k tome puno posla. Na kraju svakog dana, bio taj dan protkan hormonima ili ne, znamo da ćemo napraviti i još mnogo više. Da, mi i naša pufasta PMS patkica s kravatom i motornom pilom rastura, iako na shvaćamo kako. Da, mi žene…neshvatljive.

Vaše, neshvatljivo i neshvaćeno, BLOGODAKALO!