Ormari...i to...

Premda nisam modni svračak, žena sam. I kao svaka prava žena imam problema s garderobom. Dakle, zaključak je taj da ne morate biti žena koja pati za modom da bi se našle u problemu zurenja u pretrpan ormar i izgledale kao tele koje nema pojma što je livada.

Nekako i u nekom periodu zaskočilo me vrijeme kada sam jednostavno prestala toliko brinuti o fizičkom. Nemojte me krivo shvatiti…i dalje se volim dotjerati, no više me nije briga u kakvim ću hlačama otići u trgovinu po grincek. Pošto sam introvert koji živi na selu, iskreno nema neke potrebe hodati uokolo jer se nema što vidjeti.

Zbog toga se većina mog „pomno“ osmišljenog outfita svodi na isprane majice i trenirke koje su trebale završiti u smeću još 2001. godine, ali su tako prokleto udobne (bez obzira na rupe, masne fleke i ofucanu tkaninu). Bitno je osjećati se udobno, zar ne?

Ali danas vam neću pisati o ležernom odijevanju unutar četiri zida, već o kaosu koji nastaje pred promocije. Navela sam promocije jer se tada nekako najviše osjećam dužno samoj sebi da se sredim. Ipak nas odjeća definira na neki način. Ona pokazuje koliko nam je stalo. No, za početak idemo zaviriti u moj ormar.

Otvorimo li škripava vrata (desna ispadaju s panta) i pogledamo unutra, dočekat će nas kaos. Netko bi mislio da sam multimilijarder s obzirom na količinu garderobe, ali mislim će se 90% ženskog roda naći u onome što ću sada napisati.

-Imam cca 30 hlača. Prvo oduzimamo polovicu koja više ne može na moje dupe. No nikad se ne zna, možda smršavim. Od preostalih 15 hlača, sedam su trenirke. Prepolovimo ovu osmicu i imamo broj hlača koje čuvam još od osmog razreda osnovne škole zbog neke sulude sentimentalnosti, a i nisu još poderane. Ostali smo na broju 4! Jedne su kožnate, druge su mi preširoke, treće su sa zakovicama i četvrte ustvari idu na sve kombinacije i njih gotovo jedine nosim.

-Imam hrpetinu suknji. Super su mi, super izgledaju, ali ih rijetko nosim. A ormar bez suknje nije ormar. Rasprava završena.

-Majice. Ubijte me ako ih nemam preko 100. Možemo opet oduzimati, ali skratit ću priču da ih je pola još od osnovnoškolskih dana, pola mi je li-la, ali sam ih dobila, pola su u boji, a boja me zbunjuje. Svesti ćemo sve na pet majica koje su nosive, imaju adekvatnu veličinu i u njima se ne osjećam neudobno. Aha, jedini problem je što su od tih pet samo dvije dovoljno svečane da ih iskoristim za neku prigodu kao što je promocija.

-Haljine. Imam ih nekoliko, ali sve su kupljene za svadbe, pa su prema tome i malo pretjerano „fensi“ za nešto ozbiljno kao što je promocija knjige.

-Cipele. Da, ta divotica koju ustvari svaka žena voli, priznale mi to ili ne. I ne govorim isključivo o ljubavi prema hodalicama na pete. Dakle, imam martensice s 20 rupica, štikle kupljene u PMS-u u kojima ne znam hodati, a i izuvaju mi se, čizme na visoku petu u kojima sam još veći gorostas, balerinke od kojih me peku mali prsti i tenisice. Odemo li na tavan našlo bi se još ponešto, no to su bitke koje sam davno izgubila.

Eto, sada znate kako to izgleda u (i na-cipele) mojem ormaru. Idemo sada na promociju.

Došao je taj dan. Naravno, nema potrebe da gubim sate ispred ormara, jer znam od prilike što ću odjenuti. Napravim frizuru, rastepem frizuru jer je glupa. Peglam kosu, pa ju opet pretvaram u nešto loknasto jer je ravno blesavo. Našminkam se i stanem ispred ormara.

Kaj staviti na sebe? Zurim u hrpu odjeće (svjesna da je pola toga spremno da otpis, ali moj mozak ne želi prihvatiti tu činjenicu), izvlačim hlače i košulju. Oblačim, pogledam se i izgledam si kao debil. Ništa od toga. Vadim drugu kombinaciju…ista stvar. Treća kombinacija, četvrta, peta, šesta…bacam odjeću iza sebe kao manijak. Ništa mi ne stoji dobro. Na scenu stupa frustracija. Ono malo frizure koliko sam napravila sada je u prvobitnom stanju. Šminku sam obrisala ili razmazala.

Naposljetku deset minuta prije odlaska oblačim prvo što mi pada pod ruku, a to je obično i prva kombinacija koju sam imala na sebi. Osjećam se užasno,ali obavezno stavljam one čizme s ogromnim petama tako da izgledam kao žirafa i nadam se da me pola svijeta neće pitati za izgled. Preživim promociju, shvatim da nikoga ustvari nije previše briga što ja imam na sebi, dolazim doma sa žuljevima na nogama. Bacam odjeću u zamazani veš i kunem se samoj sebi kako ću sljedeći puta staviti trenirku.

Ali ne stavim.

Umjesto toga šizim. I šizim i šizim…i još malo šizim ispred hrpetine koja ne služi ničemu. Ali mi smo takve. Imamo pune ormare, jer NIKAD SE NE ZNA! Nemamo pojma što se točno nikad ne zna…ali nikad se ne zna!!!!!

Vaše girly (ali mračno, metal, opakasamsi) PISKARALO!