Nije baš da sam previše impresioniran novogodišnjim odlukama. Um mi ne doseže dovoljno svu dubinu i tankoćutnost te i takve potrebe. Koji će nam to? Zar nas neka sotonjara ili nešto hiperaktivno sputava u tome da donosimo odluke svih ostalih dana u godini? Možda mi se svevišnji umilostivi i ja to jednom shvatim, i to po onom receptu pretpotopne serije za djecu imena Neven iz jugonostalgičarskog doba: ‘Kad narasteš i razmisliš, kast’ će ti se samo’.
U Izraelu, gdje živim, ima i ‘tehničkih’ poteškoća pri novogodišnjim odlukama. Naime, tu ima pun kufer novih godina. Primjerice, židovsku, oficijelnu za ovo podneblje, slavili smo u devetom mjesecu. Sad se ne mogu sjetiti kada je točno arapska bila, mislim da je također bila u devetom mjesecu. Pravoslavna je, ako se ne varam, 14 siječnja, 13 dana nakon katoličke (po julijanskom kalendaru). Kako sam ja sekularan, odnosno osoba koja bi najradije svima (ali samo onima koji se ponašaju nenasilno), dao jednaka prava, logično bi bilo da slavim civilnu, odnosno kalendarsku novu godinu kao i sav pristojan svijet. Međutim, kako je to u Izraelu normalan radni dan kao i svaki drugi, ništa od toga. Možda bi trebalo da u duhu međureligijskog dijaloga poželim štogod za svaku od tih novih godina pa će se poneka od tih želja i primiti. Što si želim u novoj? Što vama želim? Bi li bilo bolje da nabrojim ono što vam ne želim? Mislim da je to pametnije. Kao prvo, ne želim da budete sebični jer ako niste sebični, manje su vam šanse da postanete bešćutni, pohlepni i nesretni.
Nisam to ni izgovorio kako spada, a u prostoru preda mnom pojaviše se ogromna, proždrljiva usta i sa slašću progutaše svaku od tih riječi pojedinačno, kao da ih nikada nije ni bilo. Naprasno srčući pri tom. Tada se ta jeziva, golema usta poput onog logotipa grupe The Rolling Stones, svedoše na puku točku u prostoru i nestanu, glasno podrignuvši pri tom.
Mogao sam samo u šoku promatrati što se događa. Toliko o lijepim, novogodišnjim željama i posljedicama istih.
Yon Goldstein