Ma sigurno i vi znate pokojeg muktaša, to su vam oni što su preškrti i “dobar dan” besplatno reći. Pa funkcioniraju po sistemu “jel mi možeš saaaamo ovo/ono/lijevo/desno”. Naivci kao ja padaju na te fore i “vječnu zahvalnost” (čitaj “dok te trebam”) vrlih muktaša koji će vas ‘ladno odbaciti poput plastične boce bez kaucije. Ali ne prije nego što ju deset puta preokrenu i dobro provjere da se tu negdje sitnim slovima ipak ne skriva tih vrijednih 50 lipa. E, pa nakon što ste dobro protreseni i iskorišteni na sve moguće i nemoguće načine (ne, perverznjaci jedni, ne mislim na “one” načine, ccc…) snaći će vas ta nesreća da će vas muktaši napustiti i čini vam se da ćete ostatak svoje mizerne egzistencije proživjeti bez njih, i usluga koje su vam predstavljale smisao života. Ne treba tada pasti u depresiju, vidjet ćete, vrlo brzo će vas zapaziti novi muktaš i obasuti zaista iskrenim i dobronamjernim komplimentima – dok god su besplatni. A vi ćete poletno opet ispunjavati saaaamooo ovo/ono/lijevo/desno.
Ne vjerujete?
Isprali vam mozak – i to mukte
Ja sam po struci geodetski tehničar i to sam dugi niz godina radila, još tamo u prošlim stoljeću dok smo podatke ukucavali čekićem i dlijetom u kamene ploče.
Često bi nam tada dolazili špiljski muktaši u nadi da ćemo im pravilno premjeriti špilju i okolno područje. Neki po sistemu: “Ma ne zanima mene točna međa, samo mi otprilike pokažite dokle je moje. Jer znate, svađam se sa susjedom oko ograde, on kaže da je na njegovom placu, a ja da je na mojem”. Nakon vrlo dugog i potpuno bespotrebnog objašnjavanja, saznajete da je sporna ograda debela 5 cm. A pojam “samo mi otprilike pokažite” znači da ću izaći van, rukom okružiti cca pol’ metra i reći “Tu vam je negdje međa. Plus-minus.”
Ne znam, pitam se nekad misle li ti ljudi da smo se mi školovali u školi, u koju idu najbolji diplomci s Hogwartsa? I da nekako magično, svojim superčarobnim vidom vidimo sve nevidljive magnetske smjernice koje određuju rubove parcela? Pa vani sa šiljatim šeširom (najčešće maskiranim u običnu šiltericu) i čarobnom trasirkom (to vam je onaj crvenobijeli štap s kojim se šmucamo okolo pomalo podsjećajući na puno mlađu i puno gluplju verziju Gandalfa) samo izgovorimo čarobne riječi “placus ograničitis!”, i odjednom se pojavi neprobojna ograda koja ih odvaja od napornih susjeda?
A katastar je magično mjesto gdje se mjeriteljske vračke pretaču – ni manje ni više nego – na paus-papir. Mistična je to tvorevina. Proziran, a ipak se se kroz njega ne vidi. Ali se za to na njemu sve vidi. Pa tako kao čarolijom saznajete znoje li se vašem crtaču ruke, šmrca li, i što je toga presudnog dana doručkovao dok je neumorno izvježbanom, možda znojnom a možda i masnom, rukom sa sveznajućeg plana općine na svetrpeći paus-papir prenosio sva tajna katastarska saznanja o vašem imanju.
Kad tu tvorevinu konačno dobijete u ruke, i nakon što ste neko vrijeme u čudu blenuli u crtež, ne razaznajući ama baš ništa, oprezno pokušavate katastarske mistike priupitati: ”Možete li mi samo…” ali oni, ni ne čekajući kraj pitanja, samo odrješito kažu “NE!”. Te i druge protumuktaške taktike naučili su tijekom predavanja na vrlo bitnom studijskom predmetu, zvanom “nema džabe ni kod stare babe”.
No katastarski misticizam nije bila jedina katedra tog visokog učilišta, postojala je i privatničko-mučenička katedra. Tu su vam polaznici učili kako izaći na kraj sa poslodavcem u privatnom sektoru, odnosno kako kvalitetno, a ipak zakonom dozvoljeno, mučiti svoje djelatnike. Ovisno o odabranom smjeru. E, vidite, na ta dva smjera muktarenje je obavezan i vrlo zastupljen predmet. Tamo učite svašta, prvenstveno kako se riješiti muktaša koji vam dođu, a istovremeno ih zavaljati što je kvalitetnije moguće. Imam čast poznavati nekoliko magistara toga smjera. No njihove tajne ne smijem odavati. Školska politika. A i ono, studirali su mučenje, pa…
Svašta se uz te magistre da naučiti… No jedna od najbitnijih stvari je kako sve dobiti mukte. Ne biste vjerovali koliko laskavi i puni hvale mogu biti kad vaše usluge trebaju besplatno, najdivniji ste i najsposobniji na cijelome svijetu, nitko vam nikada nije bio, niti će biti ravan. No, kada dođe dan isplate, magično ste transformirani u najnesposobnije, najljenije i najgluplje stvorenje u cijelom univerzumu, pa i šire. I još se drznete tražiti novac za svoje usluge. Sramota. Pronaći će oni nekog drugog, sposobnijeg, njemu će platiti, a ne vama tako nesposobnima.
I tužni su i razočarani. Jer tako je lijepo sve bilo, dok je bilo – mukte…
Nataša Jalšovečki