I eto, dječji tjedan. Znam da je prošao, ali to vam je tako kad imate djecu. Ništa ne stignete na vrijeme. Ako uopće stignete. I onda, kad konačno stignete, više vam se ni ne da.
Prekrasno je gledati sve one divne slike i spotove kako se zadovoljni roditelji igraju sa veselom i sretnom dječicom. Ja kad to vidim pitam se na kakvim tabletama su ti roditelji i kako su pridobiti tu djecu da se tako lijepo ponašaju???
Kod nas se to svodi na vrištanje “ne lupati/bacati/kidati/vrištati/udarati/gristi/štipati/otimati/zadirkivati” itd itd itd… Obično to radi jedan roditelj, dok drugi, onaj sretniji, negdje uživa u miru radeći što želi. Ili spava. Ah, spavanje…. Mutno se sjećam kakav je to osjećaj…. Spavala sam prije nekih 9-10 godina, onako mirno i lijepo… Sad sam konstantno neispavana i nadr… khm… neraspoložena. Da ne spominjem rastresena, umorna, nezainteresirana, usporena…. Da, to su te ljepote majčinstva o kojima se ne priča. Isprali su nam mozak onim sretnim reklamama pa mislimo da s nama nešto nije u redu ako smo nezadovoljni svojim majčinskim dužnostima. E pa drage mame, sasvim ste normalne ako vam djeca često idu na živce i ako bi male vrištavce ponekad najradije kroz prozor šiknule. Ali nemojte ipak. Jbg lomljivi su, a i iz nekog razloga vam nedostaju kad ih nema. Taj dio mi je još uvijek misterija. Jedva čekam da ih se malo riješim i onda kad ih nema – fale.
Ma da ne mislite da je sve baš jako crno, znaju oni biti i slatki, kad vas grle i maze i guguću kako vas “voje”. Ali to sve treba uzeti s dozom opreza jer će u sljedećem trenutku ugledati neku igračku koju će momentalno morati imati, pa ćete vi završiti sa stopalom u stomaku. Tate možda i negdje malo niže. To da se klinci osiguraju da ne padnu sa trona jedinog i razmaženog derišta. Jer tamo je baš super. Svi te maze i paze i dobiješ sve za sebe.
Sačuvaj Bože da bi još netko pojeo kockicu čokolade, pa to bi bilo predapokaliptično stanje. I ne može nikako druga čokolada, potpuno ista kao ova od koje ste bezobzirno ukrali komadić. Sve je postalo beznačajno i sad se samo valjati po podu i urlati mogu.
Kažu da takve ispade treba strpljivo ignorirati, no ja ne poznajem ni jednog roditelja koji nakon pola sata cendranja neće izgubiti živce i vrišteći iz petnih žila prijetiti se batinama, kaznama, odricanjem roditeljskih prava, kriminalnim radnjama i sličnim stvarima.
I jedva čekate da malo porastu, pa da kao možete razumno s njima razgovarati. Kao, jel. No to odrastanje sa sobom donosi milijun i jedno pitanje na koje jednostavno ne postoji odgovor. Tipa zašto u juhu od rajčice niste stavili hobotnicu, pa zašto Božić ne može biti sada jer oni žele da je Božić baš baš danas, što ima veze što je sredina lipnja i upravo smo s kupanja stigli. I zašto moramo obuvati čarape kad je minus dvadeset vani, jer njima eto nije i nije hladno (nećemo spominjati cvokotanje zubima i vidno plave nožne prste). I zašto ne mogu prvo čitati lektiru (koju imaju tek za tri tjedna) pa onda pisati zadaću (koja je za sutra). Eto, iskreno moram reći da nikada u cijelome svome životu nisam mislila da ću izgovoriti rečenicu :”ne smiješ sada čitati knjigu!”. Mislim da sam čak fizičku bol u tom trenutku osjetila.
I onda sva ona laskava pitanja i izjave….
“Mama, jel postojao papir kad si ti bila dijete?”
“Mama, koliko si ti godina imala 1953.?”
“Hram je napravljen 348 godine? Ajme, pa čak ni ti nisi toliko stara!”
Nikako im ne mogu objasniti da kad sam ja bila dijete nije bilo mobitela, tableta, kompjutera i sličnih stvari. U cijeloj toj priči njih najviše muči kako smo mi onda išli na google.
I za kraj vas ostavljam sa još jednim dokazom njihove nepresušne mudrosti. Baš nedavno, bila sam u kuhinji i pripremala malim derištima ručak kad je ovaj mlađi stao na vrata priječeći mi izlaz i rekao “ovo je tvoj zatvor, ne možeš van”.
I onda se ljudi pitaju zašto svi roditelji u kući imaju poveće količine alkohola i tableta za smirenje….
Nataša Jalšovečki