Muke po javnom prijevozu

Pošto nemam pojma zašto pišem išta što pišem, tako nemam ni pojma zašto ću pisati o ovoj temi. Ali navikli ste već polako na moje piskaranje koje nema rep i glavu, pa sada trpite.

Danas mi je sinula ideja da vam napišem nekoliko priča (stvarnih) o mojim iskustvima s javnim prijevozom. Zašto? Eto, vidjela sam vlak i palo mi je na pamet.

Cijelu srednju školu, pa i prije i nakon, vozila sam se vlakom. Kroz srednju školu je taj način transporta bio u upotrebi svakog dana. Naravno, ništa što se tako često prakticira ne može proći bez gafova, pa krenimo…

Prvi srednje. Imam 13 ili 14 godina (nemam pojma). Došao je dan za odlazak na državno natjecanje. Ja nisam bila ta koja se natjecala za titulu najboljeg u državi, ali pošto sam pohađala strukovnu školu za modu i dizajn, nekako mi se učinilo zgodnim da svojih 180 cm i (tada) 52 kg iskoristim i budem model onima koji se natječu. Modni dizajneri skrojili, profesorice pomno nadgledale, Jelena i nekoliko drugih djevojaka zaključile da bi mogle ići na besplatan izlet. Jej!

Došao je napokon dan natjecanja. Grupica od xy učenika i profesorica ukrcava se na vlak i putuje iz Zaboka za Varaždin. I sve bi to bilo super, ali u to je vrijeme još uvijek vozio famozni Texas. Za one koji nemaju pojma što je Texas, evo objašnjenja:

(Texas je vlak proizveden dok su još dinosauri hodali zemljom. Spor je. Bučan. Sjedala su načinjena od drva i prekrivena tankim slojem filca. Nije preporučljiv za ljude koji boluju od morske bolesti. I ono najbitnije-više nije u upotrebi.)

Dakle, mi se ukrcale u Texas. Fuck, nema mjesta! A što sada? Ništa. Stajat ćemo dok se ne oslobodi neko sjedeće mjesto. U rukama nosimo potrepštine koje nam trebaju služiti sljedeća tri dana+držimo kreacije koje putuju na natjecanje. Put od Zaboka do Varaždina traje cca sat i pola-dva. Nakon sat vremena napokon pronalazimo mjesto i sjedamo. Nakon dva sata izlazimo van i psujemo Texas jer se naša hrpica nesvjesno pretvorila u prividne alkoholičare zbog ljuljanja i bučenja.

Tako…ovaj dio teksta sam napisala ustvari samo da vas malo ugnjavim. Sad tek prelazimo na dvije zabavne priče.

Godina nemampojmakoja. Moja darkerska faza u punom je sjaju. To znači da sam izgledala kao hodajući mrtvac/narkoman/sotonist/mrgud/ubojica. (Nebitno kaj sam ispod sve te šminke i lanaca ustvari roza pufasta mucica). U to sam vrijeme imala mačku koju sam zvala Sociopat. Zašto sociopat? Jer mu je omiljena zanimacija bila koristiti ljude kao grebalice.

I tako, ulazim ja u vlak. Vani sunce prži kao ludo. Vlak relativno pun. I tako, naiđem ja na separe u kojem sjedi samo jedna sredovječna žena, pitam smijem li sjesti, ona siroče vjerojatno nema hrabrosti odbiti me i ja naposljetku sjednem. S obzirom na to da put do Zagreba traje sat vremena, fino sam se raskomotila, izvadila knjigu i ja čitam.

Pola sata kasnije osjetim ja da me pogled dotične gospođe para na pola. Dignem pogled sramežljivo i nasmijem se. Ona se nasmije natrag.

„Gospodična, a jel’ ja smijem vas nekaj pitati?“ Dobaci ona meni.

Zatvaram knjigu, naslonim se. „Recite.“

„Ovaj, znate…znate da postoji telefon na koji možete nazvati?“

Skupljam obrve u čudu. Kakav vražji telefon sad? Koga nazvati? Upravu HŽ-a da poprave prugu? Koga? „Oprostite, ne razumijem.“

„Nemojte si misliti da ja nekaj krivo vama želim.“

„Ne mislim, gospođo. Ali, oprostite, ja ne kužim kaj vi želite.“

„Pa ima telefon na koji se možete obratiti…“

„Ali kakav telefon, gospođo?“

„Plavi.“

Mislim si ja kakav sad prokleti plavi telefon? Govornica? I onda mi sine!

„Zašto mislite da bi trebala nazvati plavi telefon?“

Gospođa „diskretno“ pogleda u moje ruke i nadoda, „Pa, vidim da se samoranjavate. Znate, nije vrijedno.“

Zurim u nju, ona zuri u mene. U sebi proklinjem mačketinu koja me konstantno koristi kao vreću za ispuhavanje svojih frustracija. Nasmijem se, otvaram knjigu i ostavljam gospođu u brizi za jedno „neshvaćeno dijete koje se samoranjava“.

(Danas joj skidam kapu, jer je ustvari imala volje i hrabrosti jednoj potpunoj neznanki pružiti ruku pomoći.)

Sada prelazimo na tramvaj. Da, to divno prijevozno sredstvo koje je vječno krcato i nikada točno. Prijevozno sredstvo u kojem se prevoze mladi i stari, pametni i oni manje pametni, siromašni i malo manje siromašni. I naravno, 90% njih se šverca. Ne budi lijena, i ja sam jedna od takvih.

Nemam pojma gdje sam točno išla, ali mislim da su u pitanju bile pripreme za fakultet. I negdje između Trga bana Jelačića i Ribnjaka dolazi striček kontrolor. Paničar kakav jesam, a bome i pehist, počnem se preznojavati kao kreten. Nema šanse da pobjegnem na vrijeme jer nas je tek nekoliko u tramvaju, a stanica je dovoljno daleko.

„Dobar dan.“

„Dobar dan.“

„Kartu, molim.“

Bem ti! Kaj sad?! Mozak mi prekuhava, crvenim u licu i pada mi na pamet ideja.

„Kakva karta, gospon kondukter?“ Pitam ja zagorskim dijalektom koji je izumro prije sto godina.

Pogleda on mene, diže obrvu. „Tramvajsku kartu, gospođice.“

„Je, pak sam kupila kartu h cugu (cug-vlak). E je to ta?“ vadim kartu za vlak.

„Ne. Imate li kartu ili nemate?“

Fuck, fuck,fuck…

„Imam same ovu. Ja vam se h to ne razmem (ne razumijem). Ja sam vam zdej (sad) prvi put h gradu i nič (ništa) ne razmem. Babica mi je hmerla (Baka mi je umrla). Moram na sprevod (Moram na pogreb). Vište da sam sa h črnine (Vidite da sam sva u crnom). Najte se srditi (nemojte se ljutiti). Ja vam nič ne razmem. Sam kuoila kartu ovu h cugu i sam si mislila da je te ista karta s kakvu se morem ovde peljati (Dešifrirajte, ne da mi se prevoditi).“

Zuri kontrolor u mene kao da sam skrenula. Meni se oči pune suzama, ali zato što sam se prepala da će mi oderati kaznetinu, a ja nemam prebite kune. Ja namatam, on zuri. Dolazi stanica.

„Idem ja zdej tu dolje. Oprostite kaj sam vas zamudila (zadržala). Najte se srditi.“ Namatam ja i izlazim kroz vrata. Vrata se zatvaraju i lik dalje zuri u mene dok tramvaj kreče.

Da, vjerovali ili ne, ovo sve je istina. Nemam pojma kako, ali ovo zadnje je upalilo. Naravno, nisam iz toga ništa naučila…i dalje sam se švercala.

Tako, potrošila sam vam vrijeme koje nikada više nećete vratiti. Dok ste ovo čitali, mogli ste npr. podrezati nokte na nogama ili pak zaliti cvijeće. Ali niste. Zato vam hvala i obećajem da će sjedeći blog biti o knjigama…možda. 📷

Vaše, PISKARALE!