Mobiteli i to

Napokon kisik, napokon kiša! A s kišom se vračam i ja. Možda sam u prošlom životu bila kišna glista. Hmm…čak i ima logike. Tanka sam, visoka, atrofija mišića je tu…idemo mi dalje dok ovo ne postane apsolutna nebuloza.

Sinoć sam zaboravila staviti mobitel na punjač. Naravno, budim se ujutro, palim ga i baterija mi žmiga na 1%. Ljudi moji. Kakav potres?! Kakav asteroid?! Brzina kojom sam ja histerično počela razvlačiti kabel od punjača bila je jednaka onoj kakvu bi imala da je upravo objavljena vijest o smaku svijeta. Naravno, kabel od punjača isprepleten je s kabelom od punjača za laptop, s kabelom od kuhala, s kabelom od još jednog produžnog kabela (jer utičnica nikad dosta). Čupam ja to bijelo smeće, hiperventiliram, luda, živčana…i od jednom doživim prosvjetljenje. Dobro, za kog vraga ja histeriziram?! Ok. Crkne mi mobitel. I? Znam pin i još uvijek znam gdje je punjač. Udahnem, izdahnem i ne vjerujem u što sam se pretvorila.

Se sjećate onih divnih dana kada smo bili balavci i kada je mobitel bio tek nešto iz Star Treka? Ok, postojale su „cigle“, mobiteli za koji si morao imati posebni oružani list za sami uređaj i posebno za bateriju. No tko je k vragu imao te „cigle“. Rijetki koji su imali dublji džep i nabildane ruke. Mi, obični smrtnici, morali smo se snalaziti bez tehnologije. I u tome nije bilo ništa loše. Štoviše, imali smo pojam o prostori u vremenu oko nas.

Sjećam se svojih dometa dok sam bila mala. Brala sam cvijeće, igrala se s kućnim ljubimcima, povremeno sam se igrala fizičara i astrologa. No bili su tu i trenutci kojih se danas prisjećam uz dozu srama. Prijateljica i ja znale smo sjediti u pješčaniku i jesti djetelinu, jer eto…zašto ne. Glavna zanimacija moja dva starija bratića bila je uzimanje bakinog ogledalca i promatranja mene kako lovim refleksiju sunca po zidu kuće. Kasnije, početak puberteta, sve se vrtjelo oko bazena. Ako si htio saznati išta, upoznati ljude, zabaviti se-išlo se na bazene. Nas četiri najbolje prijateljice gotovo smo preko ljetnih praznika živjele tamo. I nije bilo fejsbuka. A ne! Imale smo bilježnicu u koju bi pisale sve što je za nas bilo zanimljivo.

Danas su klinci totalna suprotnost. Još ni ne govore i ne pričaju, a već znaju sami otključati mobitel. Čim se malo razviju, znaju upaliti igricu ili pustiti video. Halo! Ja sam u tom periodu poskrivećke jela zemlju. I onda se sjetim onih nadobudnih trenutaka kada dragi i ja odlučimo izaći na mjesta gdje smo izlazili kao teenageri. Prvo i osnovno, čim stanemo za šank, osjećam se kao jedna od onih koji ispred dućana tamane pivu u 10 ujutro. Drugo, zurim oko sebe dok pijem tu famoznu pivu i ne vjerujem. Muzika trešti, a gotovo svi do jednoga imaju pognute glave i zure u mobitele. Ne kužim zašto?! Koji vrag ima na tom netu toliko bitan ok si vani s ekipom. Slikaju se i onda jedni drugima lajkaju ili koji vrag?! Ajde, neću lagati, povremeno podignu poglede s mobitela i gledaju u nas „starkelje“ koji ustvari vode nekakvu konverzaciju.

No, na stranu klinci. Ono što me izbilo iz takta je činjenica da sam ekšuali histerizirala zbog baterije. U kojem su se periodu buđenja pretvorila iz zurenja u plafon u histerično raspetljavanje kablova? Malo sam frustrirana i imam neopisiv poriv sjesti u pješčanik dok jedem djetelinu i sve to skupa u nadi da će svi mobiteli ovoga svijeta pregorjeti. Prokleti zombiji…mrmlj….stara čangrizava baba sam. Ajd bok.

Vaše, BLOGODAKALO!