Lidlići

Prije od prilike pola godine, teta Jelena je odlučila reći NE televiziji. Ne zato što sam se bacila u hipi kolektiv, već jer mi je dosta ustaša,partizana,naše „bajne“ vlade i svega što se vucara po malim ekranima. Ako mi se gleda neki film-imam Internet. Ako mi se čitaju vijesti-otvorim neki portal. I tako,manje-više kaskam informacijama za ostatkom puka,ali se osjećam mirnije. Jedno od tih kaskanja dogodilo se baš danas.

Pričam ja tako s Aleksandrom i po stoti puta mi u oko upadne status „Lidlić“. Lijena googlanja, ali zaintrigirana, pitam ja Alex:

„Dobro, koji k**** je to Lidlići?!“ „A ti nemaš pojma?!“

I objasni meni Aleksandra fino kaj su Lidlići, a moj se mozak automatski prebaci na mod Hebem ti blesave ljude! Svjesna sam ja snobizma koji je svugdje oko nas. Svjesna sam i ljudske gluposti. Ali svaki,baš svaki puta me iznova ta ista glupost izbaci iz takta. Dobro,koga briga gdje kupuješ odjeću?!Koga?? I zaboli me ima li netko gaće na glavi ili dupetu,sve dok to isto dupe nije izloženo mojim krhkim očima. Šlag na torti je učenje djeteta da su ljudi koji kupuju, pazi sad ovo, KVALITETNU odjeću u Lidlu nisu vrijedni njihove prisutnosti. Teta Jelena samo poručuje toj dotičnoj snobo-mami da se sakrije ispod prvog kamena,jer to je jedino mjesto na kojemu mooooožda uspije sačuvati i to malo mozga što joj je ostalo.

A tada se sjetih. Prije cca 10 godina imala sam jedno zabavno iskustvo sa snob-babom. Mislim da je u igri bila Noć vještica ili nešto tome slično i ja odlučih kupiti prave vještičje štikle. Ustvari nisam čak ni odlučila, naletjeh na idealne u kineskom dućanu i sjećam se da su koštale 30 kn. Pazi ti to, 30 kn za čizme! Bile su gadne za poludjeti,ali taman idealne za igrati se vještice. Znate one cipele koje imaju špic-papak ili ti ga zašiljen prednji dio? E to su bile jedne od tih. A sada prelazimo na snob-baba dio priče.

Godinu dana kasnije našla sam se na djevojačkoj večeri na kojoj nisam poznala nikoga od djevojaka osim mladenke kojoj sam bila kuma. Fešta se odigravala u Zagrebu i sve su se curke dotjerale kao da idemo na izbor za miss. Ne da se nisam uklapala tamo, nego se NISAM uklapala. Ja, moje marte i crna široka odjeća zavalile smo se u neku fotelju i družile se s pivom dok su ostale djevojke poskakivale na zvukove pop glazbe. Piva,dvije,tri…kasnije, ja zaključih da nema smisla pizditi u kutu sobe. I ugledam ja tako iste čizmice, kakve sam sama kupila u kineskom, na jednoj od bolje dotjeranih cura. Rekoh,dobra tema za započet razgovor.

„Hej. Takve iste čizmice imam i ja doma. Neudobne su za popizdit.“ Kažem ja dotičnoj kojoj se ni imena ne sjećam.

Pogleda ona mene fino svisoka, iako je bila za metar niža, i odbrusi mi: „Je,je…neudobne su,ali kaj ću ih ostaviti u ormaru kad su već toliko koštale?!“

Prasnem ja u smijeh. Dotična me zbunjeno gleda.

„Je, skupe su za poludjet. Ja svoje platila 30 kn.“

Dotična od jednom poprimi boju u licu kao da je doživjela blagi moždani. Malo je nedostajalo da joj ne donesemo mokru krpu i lepezu. Nakon trenutka neugodne tišine, žena se sagne i izvrne rub čizmice na kojemu je otisnuta robna marka (ne sjećam se više koja,al znam da je bila neka „opaka“). „Kakvih 30 kn?! Platila sam ih 800 kn prošli tjedan.“

I naravno, tu je moja socijalizacija doživjela svoj završetak. Zašto? Jer sam se fino počela smijati kao manijak i ponavljati kako iste,ali ISTE, takve cipele kod kineza koštaju 30 kn. Malo je reći da mi baba-snob nikada nije postala prijateljica.

I tisuću je takvih snobovskih čudaka koji misle da kupuju prestiž i kvalitetu,kad ustvari kupuju samo robnu marku i bacaju novce u vjetar. Lidlići moji pametni, držimo se mi fino skupa i potrošimo onaj višak novca na porciju ćevapa i dobru zezanciju s obitelji i prijateljima uz iste.