Karaoke

Vjerujem da nema onog tko nije čuo za karaoke, evergreen skladbe bez riječi, a na koju onda amateri daju svoje vokalne interpretacije.

Izvorna azijska verzija podrazumijeva izolirane barove gdje se karaoke pjesme pjevaju ili slušaju, ali Izraelci to ne šljive previše. Kao i mnogo toga drugog, oni to čine tako da se sve ori.

I inače, ovi ljudi kao da su gluhi i rodiše se s megafonom u grlu, a ja nježnog sluha. Čujem kad muha pomisli da poleti, a kamo li da krene. I još kažu kako psi imaju dobar sluh. Ove moje dvije minijature spavaju kao klade dok se u mojim očima cijele noću vrte krvave spiralne zavojnice.

Nego da nastavim, izraelski naputak za karaoke je sljedeći: Uzmeš karaoke box, staviš ga na prozor, naviješ do daske i opleteš. Mislim, strašno. Pobogu, svaka pjesma koju pjevaju, križanac je svih stilova koji u ovom podneblju obitavaju. Ono što u HR zovemo cajke su nedonoščad prema izvornom bliskoistočnom zavijanju, a još kad im se pridruže povremene lutajuće skupine pasa, eto ti cvileži, cijukanja i jojkanja…

Problem je i u tome što su ovdje sve pjesme ili tužne ili zvuče kao da nekog nešto boli. Nek se dotični ne uvrijede, ali više sam tip za rock, iako sam s godinama otišao na kvasinu pa sve češće slušam lagani jazz.

Idemo dalje, verzija dva je kada spojiš dvije izraelske ljubavi, jela na žaru i box. U oba slučaja, na odmor ili spavanje okolina može zaboraviti, osobito zato što ovdje sve rade čoporativno. Dok se svi izredaju za mikrofonom, zora je već svanula.

Kako bilo, nasilne karaoke vam ne želim, osobito ne verziju s boxom na prozoru koju upravo slušam.

Evo baš čitam kako su nasilne karaoke rješavali u Filipinima. Prije cca desetak godina, kada su tamo karaoke bile jako popularne, a osobito Sinatrin My Way, zabilježen je niz ubojstava onih koji su pjevali tu pjesmu da su u medijima to nazvali My Way Killing Syndrome.

Da se razumijemo, ne sugeriram ništa. Samo kažem.