Improvizacija

Noć knjige. Ah, taj fensi-šmensi književni događaj koji zovemo Noć knjige. Toliko dobrog i toliko lošeg u njemu. Dobrog jer se ljudi napokon udostoje pokazati na nekom događaju vezanom uz knjige, a lošeg jer se krivi ljudi pokazuju u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Kako bilo, Noć knjige je tu i ja sam dio njega. VEĆ treću godinu! I svake godine taj se dan za mene pretvara u svojevrstan petak 13.

Prve sam godine sudjelovala tako da do posljednjeg tjedna nisam uopće bila informirana o tome da sam prijavljena kao dio programa bez mojeg pristanka i bila sam primorana odbiti promociju na drugoj lokaciji (koja bi za mene u tome periodu bila mnogo bolja).

Druge sam godine održala promociju na otvorenome. I sve je to bilo predivno, ali ja blento sam zaboravila popiti tabletu protiv alergije, a kao što sam vam već pisala ranije-promocija se održavala ispod borova U CVATU.

Nemojte me krivo shvatiti, sve je bilo super, samo se moj živčan/PMS-om nabijen/paničan mozak poigravao živcima. I evo nas sada u trećoj godini Noći knjige. Za sada sve ide prema planu. No…znate li onaj osjećaj kada je sve nekako presuper da bi bilo dobro? E tako se ja trenutno osjećam. U iščekivanju sam one lošije strane u kojoj karma opali šamar kada je to najmanje potrebno.

Program je osmišljen, sve je spremno. Dvije promocije, jedna pretpromocija i otvorenje izložbe. Aha. Iskačem iz metaforičke paštete. Dva sata programa u kojima ću imati prilike prezentirati gotovo sve što radim. Ali ovo sve što sam napisala samo je intro u ono o čemu ću vam danas pričati. Prava tema je: Kako se moja promotorica Iva i ja pripremamo za svaku prokletu promociju.

Svaki, ali Svaki puta, mi imamo ritual prije promocija. I kao da nemamo pojma o čemu ćemo pričati, mi se jako „ozbiljno“ uhvatimo rada na planu promocije. Za početak provedemo nekoliko sati (da, sati) razgovarajući preko telefona. Telefonski dogovaramo kada ćemo se naći i gdje ćemo odraditi plan. Na kraju se naš razgovor završava tako da nakon sat vremena psujemo političare i sve što hoda kuglom zemaljskom. Posljednji razgovor pred sastanak svede se na to da ćemo ipak kod mene doma napraviti plan u miru gospodnjem.

Iva dolazi na kavu. Nabrijane smo na izradu plana rada kao dvije buhe. Aliiiii…kao i svaka druga žena i mi imamo rituale bez kojih ni ne možemo započeti ozbiljan razgovor. Kuha se kapučino i kava, toči se voda, vade se kutije cigareta. I već ode pola sata dok se mi ugnijezdimo.

Entuzijazam na nivou, kofein spreman, nikotin je tu. Krećemo! Pali se word i počinjemo sa zapisivanjem.

„Nema potrebe zapisivati podatke o meni, to već znaš. I ti i ljudi. O tome samo ukratko.“

Zapisujemo crticu: -o meni.

Počinjemo pričati o nekoj rendom stvari koja nema nikakve veze s promocijom i dvadeset minuta kasnije se sjetimo da smo ovdje i sada kako bismo napravile plan za promociju.

Opalimo si fiktivni šamar, svaka sebi, i krećemo dalje.

„Štorka, Durga. O njima već imamo koncept i sve znamo na pamet.“

Zapisujemo crticu:-Štorka, Durga.

Što dalje? Hmmm…ipak je tu nova knjiga. Pretpromocija Manifesta. Što s tim? Nema smisla previše pričati o samoj temi jer knjiga još nije u prodaji. Ali o čemu onda pričati? Mozgamo, mozgamo, profesor Baltazar za nas je mala beba. Naposljetku se uhvatimo kako pričamo o tome kako su klinci danas skroz druga priča od klinaca kakvi smo mi bili. Prošlo je dvadeset minuta otkako smo samo postavile temu o Manifestu. Naposljetku zapisujemo crticu.

–           Manifest, improvizacija

+ zapisujem dvije rečenice o knjizi.

„Ej, a što smo s izložbom?“

„Ti ne moraš pričati o tome. Ja sam autor i ja moram nešto reći.“

„A što?“

Čuju se zrikavci. Nemam pojma što ću reći. U nekim trenutcima rečenica,“Što je autor time htio reći.“ poprima jednu stvarnu dimenziju. Ja psujem, gestikuliram, objašnjavam da autor nema pojma što je htio reći. Buljimo jedna u drugu, prostorija puna dima, kofein kola venama. Naposljetku je zaključak da ću o izložbi reći nešto iz dubine srca i kako ću ponovno improvizirati na licu mjesta.

Tako. Napokon smo napravile koncept (koji to i nije), pa opušteno možemo razgovarati o pitanjima na koja bi eventualno bilo zabavno odgovoriti. Pitanja? Hmmm…osmisliti pitanja…

Deset minuta kasnije prigovaramo o tome kako preziremo štikle i kog’ vraga ćemo obući ovaj puta. Onako, fino po ženski. Mislima i razgovorom prolazimo kroz ormare i kao sve žene ovoga svijeta-nemamo što obući. Mislim, ormari su nam prepuni, da se razumijemo…ali mi NEMAMO što obući. Naposljetku zaključujemo da će nam outfit biti crne boje (ma vidi vraga), da ćemo staviti nešto između casual odjeće i poslovnjaka. (Realnost je ipak ta da ćemo sat prije promocije šiziti svaka pred svojim ormarom. Ona će na kraju staviti traperice, a ja neku pretjeranu kombinaciju zbog koje ću kasnije lupati glavom o zid.)

Aha…nismo smislile pitanja.

„Ma, neka publika pita što ih zanima.“

„Tako je!“

„Ali publika uvijek šuti.“

„Hmm…“

-Improvizacija

Ponosno promatramo zapisano. Par crtica. Na većini piše da ćemo improvizirati. Zaključak je da joj napisano pošaljem na mail i da će onda smisliti opširniji koncept. Ponosne. Na što? Ni same nemamo pojma. Valjda na improvizaciju. I onda se ja na dan promocije pitam zašto, ali ZAŠTO, imam tremu?? Pitam se pitam. Jedino što znam je da mi za dva dana morate držati fige, jer improviziram kao profesionalac.

Vaše, improvizirano PISKARALO!