Građevinski radovi

Znate da sam imala promociju povodom Noći knjige. E, sad…spominjem to jer valjda samu sebe želim opravdati u sljedećem: upalila sam YouTube i išla gledati kakvu frizuru da složim. D, po slikama ste mogli zaključiti kako se ta ideja nije realizirala jer sam na kraju kosu pričvrstila špangicama iz uha.

Dakle, kako to obično biva, s jednog videa prešla sam na drugi, p na treći, pa na četvrti itd. I naletim ja na video u kojem neka djevojka pokazuje kako se pravilo našminkati. Ok. Da vidimo i to. Ljudi moji, koji je vrag današnjim ženama?!

Prvo staviš armaturu, pa knauf ploče, pa to fino zagletati treba…i onda krećemo na šminku. Ha? Zurim ja u video, video zuri u mene. Osjećam se manje ženstveno no ikada u životu. Količina i vrste šminke koju djevojka stavlja na lice mogla bi komotno začepiti odvod. Svjesna da nemam pola te šminke u kozmetičkoj torbici, premotavam da vidim kako će „pofarbati“ oči. Sjenilo prvo, drugo, treće, četvrto, četkice, crta obrve…’bem ti, pa ja ne stavljam toliko boje na slikarsko platno.

Skidam kapu, to „moderno“ šminkanje pretvorilo se u umjetnost. I sada ona zalijepi pola metra trepavica. Pitam se kako uopće vidi preko njih i sjetim se svojeg poluslavnog pokušaja umjetnih trepavica s prve promocije. A-a.

Pa su tu nekakva nijansiranja lica, rumenila, sakrivanje podbratka bla bla bla… kreče na usne. Sad se već i bojim. „Kako vizualno podebljati usne?“ Olovka ovdje, olovka ondje, ruž, nešto i hop, evo novih usna. Video završi, a ja zurim u neku drugu osobu na videu.

I sada si vi zamislite ovo: Cura ode u kupaonicu, sat vremena kasnije izlazi, a ukućani zovu policiju jer misle da je provalnik. Ne prepoznaju curu koja živi pod njihovim krovom. Ona izlazi van, upozna dečka. Popiju cugu, dvije i eto, odu zajedno negdje. Ujutro se dečko budi, a pored njega cura bez fasade. Pa to može nekome prouzročiti ozbiljne fizičke traume!

I mislim si ja kako su mene u srednjoj školi zezali da nanosim tonu šminke. Corpse paint je bio sastavan dio mog izgleda. (Za one koji nemaju pojma što je corpse paint: to je ono kad metalac izgleda kao haski). Imala sam crni sjenilo, olovku i tuš za oči i pola obojenog lica. Ali pazite ovo-imala sam 10 puta manje šminke na sebi od današnje prosječne četrnaestogodišnjakinje.

I sada se pitam tko to financira? Mama i tata. Valjda. Jer ipak za tu količinu kozmetike treba imati i novca. Pa se svi skupa fino čudimo ako se dogodi neko sranje. (Da, rekla sam sranje vi čistunci). Danas dvanaestogodišnjakinje zacementiraju lice i izgledaju kao tridesetogodišnjakinje. Trebam li dalje komentirati?!

Ovaj svijet je poremećeno mjesto. I znate što? Baš sam si ponosna na ovu svoju maskaru punu grudica, vodootporan tuš za oči kojega psujem svaki puta kada ga nanosim, ali sada znam da treba pročitati što piše na ambalaži, dva sjenila koja imam već 6 godina i jedan ruž. Sretna sam i ponosna da ne moram učiti kako se našminkati da izgledam kao još jedna kopija kopije i da ne moram dizati kredit kako bi se opskrbljivala građevinskim materijalom.

Ali tko voli, nek’ izvoli.

Vaše, BOGODAKALO!