Dunje zimske

Ustah se jutros, a vani – zima!! I to ne ono kad se zeznemo pa umjesto osjećaja hladnoće navedemo godišnje doba, nego prava friking ZIMA!!! Dakle. ‘Ladno u vražju mater. A znam zasigurno da je jesen tek počela prije koji dan i moj mozak se buni protiv paljenja grijanja i oblačenja zimskih jakni, ali tijelo se toliko trese da samo odvibrira do ormara sa kaputima. Neki kažu vole zimu, snijeg, i ostale gadosti. Briga me što je Božić za tolikoitoliko dana. Kažu jesen je lijepa, pa gle boje, pa plodovi, pa zrije, pa svašta nešto…

Ma znate vi što? Vi što volite zimu selite se na Antarktiku, a vi ljubitelji jeseni štajaznam gdje je već jesen cijele godine, a meni ostavite ljeto! Da, ljeto, ono sa 40 stupnjeva, znojenjem, bazenima, morem, suncem i toplom zemljom po kojom možeš bos hodati. I najvažnije, a vjerujem da će se sve mame složiti – možeš djecu pustiti van samo tako. Bose i u gaćama. Ak’ su mali može i bez gaća. A ovo… Majke ti, kao da u ratni pohod idemo. Igre na snijegu su mi najveća noćna mora. Dok njih dvojicu sredim za izlazak spremna sam za tuširanje i popodnevno spavanje. Pa onda sušenje rublja. Pet dana. Mislim da ću od danas pa do negdje kraja trećeg mjeseca u kući imati bar jedan stalak s rubljem. Onak’, polusuhim. Ni tamo ni ‘vamo. Ako me čujete da gunđam, to je zato što sam uvijek tvrdila da mi ne treba sušilica i sad ju niti imam, niti bih ju imala gdje smjestiti. I nemojte mi reći na perilicu. Ste gledali vi kad kako to centrifugira? Odletjet će mi sušilica na Mars kad ju odfrkne.

Jao, pa onda prehlade, viroze, grlobolje… Živim u kući sa tri muške osobe. Napisala bih da je jedna od njih odrasla, ali svi znamo da je to nebitna činjenica kad se razbole. Evo baš mi je sin prehlađen. Hoda po kući kao da će svakog trenutka pasti i izdahnuti na mjestu. No, kad treba sjesti za kompjuter igrati igrice, ni Flash mu nije ravan. Odjednom nos ne curi (znam da laže jer je tipkovnica ljepljiva), nije žedan, nije gladan, ne boli ništa. Tu i tamo kašljucne, ali sve potiho da ga ne bih slučajno čula. A kad se treba ustati odatle, bez infuzije teško da će stići do prvog kreveta. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo u slučaju kakve ozbiljnije bolesti. Pisale bi se oporuke, kupovala grobna mjesta i slično.

Kad sam ja prehlađena, ne događa se ništa spektakularno. Ne kuha se ručak sam, ne brinu se djeca sama za sebe, čak se ni veš neće sam oprati. Oni svoje prehlade odleže uz poslugu bolju nego u hotelu, a ja ako uhvatim sat vremena odmora u tjedan dana trebam se smatrati blagoslovljenom.

Po ljeti smo barem svi zdravi. Kraj onolikog preznojavanja, temperatura nema šanse. Veša ima drastično manje a suši se brže nego što ga objesiš. Ljetni vjetar volimo jer nas rashladi, ali ne sledi kosti. Čak i na kišu istrčimo i uživamo u mokroj kosi i odjeći, bosih nogu gacamo po baricama. Pa još more… divota.

Ajd’ sad, tko bi izabrao snijeg kraj OVOGA???

Ne znam, stvarno ne znam…

Što mislite, ako nas se skupi dovoljno, bi li nam dali popust na višemjesečno ljetovanje na Maldivima? Vrijedi se raspitati. Jer tek je jesen počela…

Nataša Jalšovečki