Borci

Nedavno sam naletjela na sliku koja prikazuje malenog dječaka kako prodaje bobičasto voće u plastičnim posudicama. Ispod toga stoji tekst koji prevodim s engleskog:“Ponekada kupite nešto što vam ne treba, jer oni su ti koji ne prose.“

U toj slici i rečenici ima toliko emocije, toliko istine i bolne realnosti. Tada sam se sjetila nekoliko scena od kojih mi i danas doslovno puca srce.

Dok sam radila u tvornici cipela, svakog bi proljeća ispred ulazne ograde stajala jedna stara baka. Prema mojoj slobodnoj procjeni debelo je prekoračila sedamdeset i pet godina. Mršava starica, ruku i lica punih bora. Sa sobom je uvijek imala jednu kašetu i stari suncobran koji joj ustvari nikada nije radio dovoljno hlada. I tako je ona svakoga dana stajala pored ulaza i prodavala sadnice povrća. Izbor koji je nudila nije bio velik (paprika, rajčica, zelje i nekoliko vrsta feferona). S obzirom na to da smo mi zaposlenici bili u sličnoj gabuli, bez plače, a mnogi i bez gableca, rijetki su se zaustavljali pored bakinog improviziranog štanda.

Na dan kada smo dobili plaču ja sam odlučila kupiti nešto jer ionako trebam sadnice. Pitala sam ju jesu li sadnice uzgojene od njezinog domaćeg sjemena. Jesu. Ustvari mi nije bilo bitno jesu ili nisu, samo sam htjela malo popričati s njom. Pošto je cijena sadnica bila bezobrazno niska, kupila sam i više no što mi je trebalo. Naposljetku ju pitam, kako to da je svakog dana tu i kako to da je tako mala cijena. Odgovorila mi je, „Sine, treba se nekako preživjeti. A dok mogu, ja ću se boriti.“ Malo je reći da sam otišla kući s knedlom u grlu i da sam kupila još sadnica sljedećeg dana.

Druga situacija dogodila se u Zagrebu. Tata i ja išli smo na pretrage u bolnicu. Po završetku pretrage smo se odlučili počastiti ćevapima i sjeli smo na terasu jedne pečenjare koja se nalazi odmah pored glavnog trga. Sjećam se da je vrijeme bilo nekako li-la i da je nebo bilo pred kišu. I tada smo ugledali staru baku kako prodaje buketiće poljskog svijeća. Sirota je jedva stajala na nogama i na njoj se vidjelo da nije jedna od onih koje traže novac samo tako. Naravno, odlučila sam kupiti jedan buketić i u trenutku kada sam krenula prema njoj dogodilo se nešto zbog čega još uvijek imam knedlu u grlu.

Muškarac, srednjih godina, zaustavio se ispred bake. Nemam pojma zašto, ali očekivala sam da će ju ukoriti jer prodaje nešto ilegalno ili nešto tome slično. Vjerojatno opet neke usađene predrasude. No, čim sam vidjela mobitel koji košta koliko i moja kuća, odijelo i kravatu koji koštaju kao moje selo, odmah sam zaključila da će biti neki show. Oooooo, kako sam se prevarila. Čovjek je maknuo mobitel s uha, pospremio ga u džep i izvadio novčanik. Iz novčanika je izvadio pedeset kuna, stavio ih baki u ruku, pomilovao je po ramenu i nastavio dalje s mobitelom ponovno na uhu. Još se sjećam kako ga je starica gledala s nepovjerenjem i kako je prema njemu držala buketić cvijeća koji on nije uzeo.

Divno je znati da na ovome svijetu još uvijek postoje ljudi koji između silnih ambicija i posla pronađu vrijeme i način da budu ljudi.

Prije dvanaest godina išla sam u Rijeku na upis u likovnu akademiju. No, to je nebitno. Imala sam vremena između prijemnih ispita pa smo tata i ja odlučili prošetati uokolo. I ugledamo mi starijeg čovjeka kako spava na klupi u parku. Nemam pojma kako da vam opišem, ali jednostavno nekako njušite kada je netko nesretnim slučajem završio tu gdje je. Vidjelo se da nije alkoholičar, narkoman ili nešto tome slično, no jasno se vidjelo da je beskućnik. Iskreno, ja bi prošla pored čovjeka i eventualno bila tek malo tužna. No, moj otac nije takav. Zaustavi se on, zaustavim se ja i gledam ga što to radi. Izvadio je novčanik i iz njega dvadeset kuna (ni mi nismo imali baš previše, no imali smo nešto). I tako moj tata polako stavi novčanicu čovjeku u procjep ruksaka i krenemo dalje. Pitam ja njega da kako to i zašto…a on mene pogleda ispod oka i odgovori, „Jer nikad nemaš pojma hoćeš li sutra i ti tako spavati negdje vani bez prebite lipe u džepu i gladna. Zamisli koliko će biti sretan kada nađe dvadeset kuna. A odluči li za tih dvadeset kuna jesti ili popiti pivu, to je njegova stvar.“

Posljednju priču koju ću vam ispričati ujedno sam i ukomponirala u knjigu. Sjećam se da je bila jesen. Onako, fino prohladna, ali još sunčana. Sjedila sam na nekoj terasi kafića u Zagrebu sa svojim bivšim radnim kolegama. Deset minuta nakon što smo sjeli stiglo je dijete. Mislim da je imao između pet ili šest godina. Maleni je bio prljav i nevjerojatno uplašen. Na žalost, moja prva pomisao bila je da je samo još jedno jadno dijete koje roditelji prisiljavaju da prosi. Na još veću žalost, takvih ima i previše. No, dijete me/nas je iznenadilo. Maleni se zaustavio pored stola. Bio je toliko malen da mu je nos bio u ravnini površine stola. I gleda on nas ogromnim očima i šuti. I sada mi njega pitamo što je bilo, jer nije baš tipično da prosjaci stanu pored sola i šute. Dijete nešto promrmlja u bradu i pogne glavu. Nakon još jednog upita što je bilo, maleni odgovara, „Gladan sam i hladno mi je.“

Malo je reći da srce puca na takvu rečenicu. Ja sam otišla u dućan po veliki sendvič i bombone, dok mu je kolegica dala svoju kapu. I nemojte odmah skakati na kojekakve zaključke. Da, maleni je sjeo na stepenicu pored trgovine i pojeo koliko je mogao, a ostalo zagurao u džep prevelike jaknice, a kapu je nabio toliko na sebe da mu se jedva vidio nos.

Da, na ovome svijetu ima toliko tužnih, ali i poučnih priča. Toliko tragedije istkane svjetlom. Znam da ste navikli na smijeh čitajući moje tekstove, no ponekad je i knedla u grlu dobra stvar. Budite dobri jer svi smo ljudi i nikada nemate pojma kamo će vas sutra život odvesti.

Vaše, PISKARALO!