Blagdani su vrijeme mira, dobre volje, bla bla. Pa, mislim da je prigodno da okačim i jedan blagdanski tekst.
Bijaše to dva dana nakon Božića. Mirno i spokojno jutro. Ni vrapci na grani nisu šljivili pet posto što se događa u svijetu. I tako, kao i svakog jutra, mala, krakata, Jelena je donijela svoj laptop u dnevni boravak. Skuhala je kavu i smotala cigaretu.
Inače sam jako „komotna“ osoba i ako baš ne moram (a ne moram) ne mičem se iz pidžame do podneva. 1. Udobno je ko’ sam vrag. 2. Udobno je i točka.
Tata je tog jutra otišao s dečkima na kavu. Dragi je otišao doma do svojih. Imala sam sav mir ovoga svijeta za pisanje. I tako sam se ja zasjela za svoj komp, upalila word i upalila muziku. Ali onako fino do daske. Oni koji me prate znaju da slušam metal, a oni koji su imalo upućeni u metal znaju da ponekad (ali samo ponekad) pjesme znaju imati trunku provokativne tekstove.
Da, bijaše to dva dana nakon Božića. Sjedim u pidžami u dnevnom boravku, kava i cigareta u ruci, a iz zvučnika trešti The Pretty Reckless „I’m going to Hell“. I da, stiglo je na prepad, poput tornada odjevenog u crnu halju. Kao iz vedra neba, začujem glasno kucanje na ulaznim vratima, praćeno uz tekst pjesme „For the lives that I take, I’m going to hell!“ Mozak mi se prebacuje na crveno svjetlo. „Fuck! Kaj danas župnik dolazi blagosloviti kuću?!“
Čujem s vrata „Faljen Isus i Marija!“. Čekaju ljudi da im netko kaže da uđu. A s druge strane vrata moja malenkost hiperventilira. Pokušavam ugasiti glazbu, ali kao i svaki prokleti puta kad nešto želite napraviti na brzinu-nejde. Na kraju u panici poklopim laptop u nadi da će stati jednom kad ode u „stand by“ mod…noup. Pjeva žena i dalje kao sumanuta. Trčim u spavaču, bacam laptop ispod jastuka i vrištim ljudima da mi daju sekundu.
Čujem, otvaraju se vrata. FUCK! Moj opaki pas čuvar i njegovih 60 kila ubilačke, zaštitničke snage cvileći bježi ispod kreveta jer je netko nepoznat ušao u kuću. Da, znam, blagoslovljena sam i sigurna do groba. I ništa, stojim ja tako nasred hodnika. Velečasni i dva klinca me gledaju, ja gledam njih. Svi skupa se pravimo da nisam u pidžami i da iz sobe ne dolazi sotonina svadbena glazba.
Mole oni, ja dumim u kutu (da se razumijemo, nisam vjernik, ali poštujem tradiciju zbog tate i pokojne bake) ko budala i zurim okolo…i tada shvatim. NE samo da sam u pidžami, već imam i jednu rozu stopalicu, a drugu crno termo čarapu. A tada se šećer na kraju dogegao poput dlakave lopte. Iz zvukove „Zdravo Marijo“ dolazi moj Backy (mačak). Teenager, bahat kao svaka prava mačka. Taman ima nešto manje od godinu dana i on je vlasnik kuće. Vidim ga, odmjerava. Tko to njemu škropi tekućinu po NJEGOVOM teritoriju. Zurim u njega, on zuri u nepoznate ljude. I vidim gdje sve vodi. Bespomoćna sklapam oči u trenu kad je Back podigao rep tik do crne halje i odlučio da je velečasni njegov.
Sve završi. Rukujemo se. Gledamo se kao budale jer nemamo pojma kome je više neugodno. Naravno, svi osim Backya. Ljudi odlaze, ja palim cigaretu i zurim u plafon. Nedugo nakon dolazi tata doma i pita me, „I, su bili? Je sve ok?“
„Je, tata, bili su. Sve je ok! Blagoslovljeni smo i mi i oni.“
#I’m going to Hell!
P.S. Pišem ovo dok čekam da župnik dođe i ode…zatvorena u sobi…sa slušalicama na ušima…kako Bog zapovijeda.