Eh, što sam se naslušala tih viceva o plavušama kad su postali popularni… ( i da, toliko sam stara, sad možete zatvoriti usta ) U jednom trenu sam ih valjda znala sve. Zanimljiva je ta ljudska potreba da se ističe očito. Znate ono, ošišate se pa vam netko kaže : “Ooo, ti si se šišala!”. Onak’, stvarno??? Kad??? Pa uopće nisam primijetila da mi fali kose i da sam tri sata provela u frizerskom!!! Tijek mog života bi se drastično izmijenio da mi to sad niste rekli! Hvala vam, HVALA!!!
Još je veći problem u tome što sam ja hodajući oksimoron. Da, plavuša pa zna hodati, ha-ha, totalno duhovito… (rolleyes) Muči me taj famozni ajkju. I namjerno pišem ovako, jer ako stavim IQ naći će se netko pametan pa istaknuti da je to po ‘rvacki “i kve”, a ne želim da mi se nakostriješi ova moja misteriozno skraćena kosa. Zbilja, kad se to dogodilo??
Uglavnom, da se vratim na ajkju. Malo mi pažnja bježi jer sam plavuša i tak’ to, znate već kako to ide, jelda? Nda. Pa eto, ispostavilo se da je taj moj ajkju malo veći od prosjeka, i ne, ne samo za tipičnu plavušu, nego i za ostatak cijenjenog pučanstva. Ne bih da sad ispadne kako se hvalim ( aj’ dobro, možda malo ipak ), ali relevantno je za nastavak priče. Jer zapitam se onda na čijem su morali uštedjeti da ja dobijem ovoliko. A evidentno je da ga je nestašica na globalnoj razini. Ne morate čak ni puno razmišljati da dođete do tog zaključka. Naravno, pod pretpostavkom da ne spadate u onu grupu na kojoj se štedjelo. Ako spadate, a ipak čitate ovo – good for you!! Našli ste ovaj blog!! I znate se spojiti na internet!! To je veelika stvar!!
Eto. Vratimo se sad na zaključak, poučak i ostale teoreme. Baš nedavno na tom istom internetu, na koji se SVI znamo spojiti – jeeejj!!, naiđoh na kolekciju vrlo zanimljivih znakova, koji većinom služe kao upozorenja ili smjernice za korištenje određenih stvari.
Pa tako na jednom kupalištu možemo vidjeti znak :”pažnja, zabranjeno disati ispod vode”. Da. Dobro ste pročitali. Koliko njih je pokušalo i neslavno završilo prije uočavanja potrebe za postavljanjem ovakvog znaka? Kome je to uopće palo na pamet?? Nekome tko je gledao film “Bezdan”? Znate, to je onaj gdje istraživački tim na dnu oceana nailazi na vanzemaljska bića koja žive pod vodom, pa im tamo daju da dišu tekući kisik i stave ih u “zračne” akvarije. “Pametnima” to izgleda kao voda. Pa si možda misle ako probam, budu vanzemaljci došli po mene i odveli me odavde. Hm… Sad više nisam sigurna jel’ takav plan genijalno glup ili jednostavno genijalan.
Zatim imamo onaj :”otvorite vrata prije ulaska”. Ajd, ajd, nema potrebe za lupanjem po čelu sada, ovaj čak i ima neko polulogičko objašnjenje. Barem kad su staklena vrata u pitanju. Čak dva, zapravo. Prvo bi bilo da je onaj koji pokušava ući lošijih vidnih sposobnosti ( to se sad tako kaže, politička korektnost i ostala sra*ja ). Drugo da je teta spremačica zbilja jedna fascinantna žena, pa vrata uvijek očisti tako dobro da se staklo od silne čistoće ni ne vidi. Iako, savršeno čisto staklo se sjaji, ili? Ne znam jer ga nikad savršeno ne očistim. A nemam ni spremačicu, avaj… Treće bi bilo da je takva osoba jednostavno glupa. Nema tu politički korektnijeg izraza. Kad si glup – glup si. I da, znam da sam rekla da ima dva objašnjenja. Znam da sam napisala tri. A znate li vi da sam ja plavuša, ha? Tko je sad glup?? Ccc…
Evo jedan vrlo zanimljiv znak. Na vješalici za odjeću piše :”opasnost: ne gutati!”. Ne vjerujete? Bez brige, nisam ni ja. I rado bih vam sliku stavila, no autorska prava su prekomplicirana za jednu plavušu, pa ćete morati samostalno proguglati. Nije jako teško, samo ukucate “do not swallow clotheshanger”. Evo čekam.
Jeste? Svi? Ohoho, bravo!!
I što reći? Kako? Tko? Zašto?? Ne znam… Ovo je jedna od onih misterija u koje se ne usuđujem taknuti.
Još jedno naizgled nepotrebno upozorenje je: “zabranjeno sjediti na ogradi”. Kako nepotrebno, reći će neki sada, pa treba naglasiti da se ne smije sjediti na ogradi. Pa… Recimo da u slučaju ovakvih ograda mooožda i ne treba. Ovo je, očito, vrlo loše fotošopirana slika by me, no kao što već spomenuh originale ne smijem staviti. Ali, original je skoro pa isti ovakav. Časna pionirska.
Ajd, priznajte da ste se zapitali zašto je jedan šiljak različite boje. I što je htjela postići osoba koja je na njega – pretpostavljam, obzirom na originalni znak – sjela. “Sjela” jer je u pitanju osoba, da ne ispadne da ciljam samo na žene, jelte. I dečkima su dozvoljene takve stvari, ako im je to želja. Nema ništa loše u istraživanju svih varijanti seksualnih užitaka. Samo, što bi moj djed rekao – bogara ti, nemojte sa šiljastim ogradama!! Postoje raznorazne varijante i pomagala. Pisat ću vam o tome neki drugi put, reklo bi se da postoji potreba. I to poveća. Velika poput ograde. Sa šiljcima.
I zadnji, meni najdraži je ovaj, isto loša kopija by me, ali kužite poantu :
Vjerovali ili ne, na nekoj plaži tamo negdje daleko, zaista postoji sličan znak. Da nema njega ja, jedna tipična plavuša, ne bih se nikada u moru okupala. Nije to more baš tako lako naći, izgubi se čovjek za čas. Druga stvar bi bila da je more… štajaznam, recimo velika količina vode na jednom mjestu. E onda bi ga ljudi već lakše pronašli. Ali ovako… Svaka čast mudrom čovjeku koji je ovo smislio, i još mudrijem nadležnom tijelu koje je postavljanje ovakvog znaka odobrilo!
I tako, u svjetlu ovih novih saznanja, ne mogu a da se ne zapitam kuda ovaj svijet ide? Jesmo li potrošili zalihe inteligencije koje su nam bile namijenjene? Ne bi bilo čudo, jer čovječanstvo nije baš sklono obnovljivim izvorima bilo čega.
Hoćemo li za nekoliko generacija evoluirati prema višim sferama, na primjer amebama, čija je inteligencija i sada na nedostižnoj razini za pojedine jedinke ljudskog društva?
Kad malo razmislimo ( bar mi koji imamo dovoljno ajkjuova za to ), možda biti ameba i nije tako loše? Ne bi nas morali upozoravati da ne dišemo pod vodom jer amebe ne dišu. Ne bismo gutali vješalice jer ih ne bismo ni imali. Kako ne, pitate? Svašta… Pa gdje ste vidjeli odjevenu amebu??
E sad, možda bi nas malo brinula ta vrata, staklena ili kakva god, jer – kako bismo ih bez ruku otvarali?? No s druge strane, ne bi nas mučile šiljaste ograde. Nisu amebe baš poznate po seksualnim ekstravagancijama ( hm.. možda ću morati požuriti sa blogom o “onim” pomagalima – dok je još vrijeme ).
Što se ulaza u more tiče… Većina ameba bi ionako pokrepala na putu do tamo, tak’ da nije bed i ako ga nema. Ni znaka ni mora.
No, ono što mene trenutno najviše zanima o životu amebe je postoje li amebe plavuše?? Jer ipak sam ja plavuša dušom, srcem, tijelom i ( rekla bih sad nadprosječnim, ali ispast će da se hvalim ) ajkjuom. Idem istražiti. Pusabok.
E da, i ako se netko upita kako sam ja upala na ovaj blog – bilo je to na rasno/nacionalno/diskriminatornoj bazi. Oksimoronske plavuše ne smiješ odbiti. Postoji stavka u zakonu o tome. Seriously. Go google it.
Nataša Jalšovečki