WTF

Za sve one koji su pročitali moje knjige uopće nije upitno da su teme apsurdno realno devijantne. Zar ne? Od pomahnitale shizofreničarke koja kroji pravdu ubijajući zle ljude, do djevojčica koje masakriraju beskućnika i na njega šiju komade crkotina. Kolektivan zaključak mora biti: bolesno da bolesnije ne može biti.

Ali uvijek se nađu individue koje pronalaze opravdanje za svakoga i sve, pa tako i za djela i zlodjela koja rade moji likovi. Danas ću vam pisati o nekoliko „zabavnih“ primjera i konstatacija koje sam čula otkako sam romane podijelila s javnošću.

Iako je Era Torin lik koji svi vole mrziti, neki od čitatelja odlučili su stati u obranu lika kojemu sam ja na neki način roditelj. Pa je tako iza Ere stalo nekoliko ljudi opravdavajući njezina djela time da je sama ubijala zlo. Ali i sve je to „mala beba“ prema opravdanjima koja su dočekala tri djevojčice iz „Durgine kuće“.

Opravdava li se djeci zlo samo i isključivo jer su djeca? Hmm…

Prva promocija „Durgine kuće“. Ja nemam pojma gdje mi je dupe, a gdje glava. Nemam pojma kako će ljudi reagirati na toliko bolestan roman i na koji će me nož dočekati. Promocija traje i naravno da se dotičemo pitanja: „Mogu li djeca biti kadra učiniti grozote o kojima sam pisala?“ I umjesto iz mojih usta, odgovor dolazi iz prvog reda. „Ne.“

Na trenutak su se zamalo mogli čuti cvrčci u glavama svih prisutnih, uključujući i u mojoj. Mislim si ja, „A kako ne?!“ Ima na stotine primjera u kojima su djeca činila i groznije stvari od onih o kojima ja pričam. I javlja se moje unutarnje čudovište koje vrišti iz petnih žila.

AAAAAAAAAAAA! Kako?! Zašto?! Neeeeeeee!!!!

Javlja se onaj racionalan dio koji govori, „Ne! Ne debatiraj! Ne debatiraj pred svim ljudima. Fuj to!“

Čudovište zvano PMS vrišti kao manijak. Na mome licu osmjeh, a u oku puca žila. Prijateljica 1 objašnjava svima kako djeca ne mogu biti zla. Ne mogu biti zli jer se ne rađaju zli. Ne mogu postati zli.

VRIŠTIIIIIIIIIIIIIIIII!!!!

Srećom, jedan gospodin koji je igrom slučaja studirao psihologiju prekida raspravu i staje na moju stranu.

Promocija završava, ja već zaboravila na sve, kad evo moje prijateljice s rečenicom, „I ja bi ih branila samo da mi nisi rekla da ne smijem komentirati ništa.“

Da, ima razlog tome. NE DEBATIRA MI SE PRED STOTINU LJUDI! No, nasmijem se i idem dalje. Danima nakon u meni još uvijek sve vrišti i pitam se kako ljudi mogu stati u obranu ubojicama bilo koje dobi ili spola? I naravno da moja mašta počne raditi. Zamišljam kako Kaliope, Piksela i Bilianet hodaju svijetom i onako divne, slatke i mlade ubijaju ljude. I svi ti ljudi im se fino smiju i govore, „Aaaaaaa, kak’ su slatke. Nisu one krive.“ Da, to govore osobe koje su zavezane u njihovoj prostoriji i čekaju da ih izrežu na komade.

Tako da, ipak ću pohvaliti one koji su zaključili da je Štorka ustvari mačka, ptica, stara žena i mama glavne junakinje (za one koji nisu čitali, Štorka je unutarnji glas shizofrenije). Pohvalit ću i one koji su rekli da nisam normalna, da sam u sekti (o tome ću vam pisati uskoro…prokleto zabavna priča) ili da sam i sama psihopat, pa zato znam tako dobro pisati o psihičkim poremećajima. Hvala ljudi. Veliko hvala. Zašto? Jer zbog vas moj PMS nema potrebu vrištati. Zbog vas se nasmijem i idem dalje.

Vaše, PISKARALO!