U posljednje vrijeme sve su popularniji izazovi. I manje-više su jedan debilniji od drugog. Plankanje, jedenje tekućeg deterdženta, plesanje pored otvorenih vrata auta…skraćeno, prirodna selekcija u svom punom sjaju. I tako smo došli do još jednog izazova. 10 year challenge. Izazov je to u kojem ljudi postavljaju svoje slike fotkane u razmaku od deset godina.
Po prvi sam se put priključila nekom izazovu. Zašto? Ustvari iz puke znatiželje kako to izgleda kad stavim sliku staru deset godina pored neke nove. Vidjela sam da nema baš neke pretjerane razlike. Barem ne ove vanjske.
Znam, znam. Ovaj izazov stvoren je kako bi se svi skupa zabavili. Ali opet, koliko je sve to površno? Gledamo u slike poznanika, prijatelja, pa i nepoznatih ljudi i vidimo fizičku promjenu. No shit Sherlock! Promijenio si se u deset godina. Pa tko bi rekao?! Ali što se promijenilo iznutra? Što se promijenilo u životu?
Nitko ne priča o dobrim i usranim stvarima kroz koje su prošli u proteklih deset godina. Možda ću probiti led i potaknuti ljude da pokažu i onaj unutarnji pomak, možda i ne. Možda samo potaknem nekoga da zbroji sve pozitivno i negativno i nasmije se. Eto, moja sestra (ne po krvi, ali baš zbog toga možda i veća seka) svoj život voli organizirati kroz popise, a istovremeno voli biti toliko samokritična da mi zna reći, „Seka, ja ne vidim napredak.“ E,pa, seka moja draga, napredak je uvijek tu i ti to znaš. Isto vrijedi za sve koji razmišljaju kao ona. A sad prijeđimo na izazov. Što se kod mene promijenilo unatrag deset godina?
Prije deset godina borila sam se s teškom depresijom, napadajima panike i počela sam razvijati apsurdne strahove. To je jedna „divna“ petlja bez kraja. Barem sam tako mislila. Jedan ekstrem potezao je drugi. Prebacivala sam se s tableta, na tablete. Hodala od psihijatra do psihijatra. I ništa nije pomagalo. Onda sam shvatila da mi je nekako lakše kad popijem pivicu-dvije. Da, ne sramim se to priznati. Samo što je pivica-dvije prerasla na tri-četiri-pet. I preraslo je s vikenda na nekoliko dana u tjednu, pa sve do toga da sam svakodnevno s ekipom cugala u birtiji. Bio je to moj mali siguran krug u kojem su znali za sve moje psihičke i fizičke probleme. Utočište. Samo što je to utočište poticalo svako sranje koje sam radila. Sada, deset godina kasnije, riješila sam se depresije. Makla psihijatre i tablete. Makla društvo i pivice. Pokoja fobija je ostala, ali neka. Ostale su kao podsjetnik na neku staru mene koja se othrvala života koji je mogao otići i u najgorem smjeru.
Prije deset godina pisala sam u malenom kutku svoje sobe. Krila sam to kao zmija noge misleći da nisam dovoljno sposobna napisati išta dobro. Ali ipak sam pisala. Za sebe. Danas imam četiri objavljena romana, bogtepito koliko napisanih, kolumne, kratke priče, Blogodakanje. I sve to skupa ne bi postojalo da se prije osam godina u mojem životu nije pojavio čovjek koji je rekao da nisam glupa i nesposobna. Rekao mi je da moram završiti barem jedan roman. I završila sam.
Prije deset sam godina jurila svijetom kao da sutra ne postoji. Poznavala sam more ljudi i sve ih smatrala dobrim prijateljima i brižnim poznanicima. Danas više ne jurim kao da sutra ne postoji-jer sutra ustvari postoji. A pored sebe imam samo malu šaku ljudi koji su uistinu dobri prijatelji.
Više se ne bojim toliko pričati o svojoj disleksiji i disgrafiji, pa tako korak po korak čak i povremeno pročitam nešto na glas ispred druge osobe. Vjerujte mi, velik je to korak. Više se ne sramim pričati o panikama, niti ih imati u javnosti. Takva sam. Imam ih. Ako drugi nemaju razumijevanja, to samo govori o njima samima jer su rijetki koji se mogu pohvaliti da nisu nikad osjetili taj ogavan osjećaj napadaja panike. Ne sramim se više gotovo ničega.
Promijenio se i pogled na svijet, ali to smatram prirodnim. Svi mi rastemo. Razvijamo se. A deset godina nije malo. Sve u svemu, zadovoljna sam ovim izazovom. Mnoge su se stvari promijenile i većina njih na bolje, a ono što me čini ponosnom je činjenica da mi nitko nije ponudio srebrni pladanj kojim bi se izvukla i pokrenula naprijed.
Bilješka sebi :Jele, krntijo stara, nadam se da ćeš ovo pročitati za deset godina i nasmijati se svim idiotarijama koje te brinu ovog trena.
Bilješka vama: Pogledajte svoj život, ne sliku, kakav je bio prije deset godina. Pogledajte sve crno, sve bijelo i sve one divne nijanse u sredini. Je li se pomaknulo na bolje? Ako je, nasmij se. Je li lošije? E, sad je vrijeme da okreneš novi list i kreneš stvarati nešto bolje za sljedeći 10 year challenge.
Vaše, Piskaralo!