Fuck me, tek nedavno mi je došlo u glavu da me samo godinu dana dijeli do tridesete godine života. Tri desetljeća ljudi moji, tri! Što bi se reklo već sam na pola života, uzevši u obzir da radi porasta suicida, bolesti i prometnih nesreća rijetko tko doživi 70 godina.
E, k vragu baš. Sjećam se sebe prije nekih deset godina, mlada, nadobudna, puna elana i ideja. Nitko me neće pokoriti, neću pristajati na kompromise, do tridesete ću već biti sam svoj gazda.
Bili su tu i snovi kako ću raditi isključivo ono što volim, za to primati masne pare, proputovati cijeli svijet, jer zašto ne?
Moguće i raditi negdje vani, jer ja ću do tad već puniti novinske stupce, biti voditeljica na telki, povremeno se fotkati kao model, glumiti turističkog pratitelja, napisati hrpu knjiga i slično.
I da, izgledat ću tako divno, kao da me netko izvukao iz naftalina, nešto kao Vlado Kalember. Znači, neće mene tih deset pišljivih godina promijeniti na gore, ja samo mogu rasti i cvjetati.
My ass, da sam znala što sad znam, ne bih željela ići dalje tad, pronašla bih način da se nekako zamrznem u vremenu. Ili bih pak izumila vremeplov, da se uvijek vraćam u te momente hrabre i luckaste mladosti. Gdje sam bila bez brige i pameti, jer život mi je dalje pokazao da pamet nije potreban faktor da bi bio uspješan.
Zašto? Pored tolikih posvuduša, likuša koje se laktaju za 5 min slave tako kaj izbace porno uradak, pjevaju kao susjedova koza ujutro, džepare bogataše da ih uzdržavaju i slično.. Kad pogledamo koliko je kupljenih diploma i poslova preko veze, zaista pamet nam uistinu odmaže.
Lakše je i bolje biti glup, manje košta, još kad ni ne znaš da si glup, sreći nema kraja. Nemojte se zamarati s budućnosti, nećemo ni penziju zaraditi u ovoj državi. Uživajte u momentu, dok ga još imate.
Evo me, deset godina nakon. Godine me polagano sustižu. Strije, bore, celulit, metabolizam se drastično usporio. Pet kila skidam godinu dana pa vratim deset. Koža tvrda kao opanak, od elastičnosti ni e.. puca kao petarde za Božić. A nisam još ni rodila, muke ti. Ne treba mi Vakula da bih znala kakvo će vrijeme biti sutra, to prognoziraju moje kosti. Umjesto izlazaka van treniram debljanje u pidžami i sjedenje ispred kauča, čekajuć film koji nikad ne dočekam jer zaspem.
Nemam svoj stan, auto, kuću. Nemam ni stalan posao, radim više poslova istovremeno da bih ugrabila koju kunu da radim ono što volim. Jer, svi znamo da snove financirati je skoro pa nemoguća misija, pogotovo ako živiš u šupku Europe. Nemam dedeka da me financira jer nemam želudac za to, nemam ni veza nigdje. Mislila sam do tridesete ću shvatiti život. Pa, jesam.
Teoretski, ali nešto štekam s praksom. Naime, ne ostvarih pola toga od desetogodišnjeg plana, radi okolnosti, novca, stranputica itd. Odlučih ove godine ne postavljati nikakve planove, nego just go with the flow. Ionako ću odapet jednog dana, bez mirovine, uz kredite kao i svi, jer život je rock’n’roll baby.
Sjećam se divila sam se ljudima u tridesetima, jer su djelovali kao izgrađene jedinke, oni koji imaju svijet na dlanu. Dok nisam hodala s jednim takvim idiotom i shvatila da se prije može svrstati u pubertetlije, one koji ne znaju ni gaće prati sami, one kojima mater mora držati vilicu za stolom i nogu pod guzicom. Od samostalnosti ni s, jer u nas mladež do jedno 40-te živi s roditeljima, ako odu ranije od kuće, roditelji su tu kao Joker zovi.
Ej, stari, čuj, nemam za kruh, kupio sam si nove tenisice od 800 kn, jer su mi baš baš trebale za posao (nije da nisi mogao uzeti neke od 200, ali Bože moj). Markirano se nosi, a frižideri prazni. Onda se otima i moljaka druge, jer većina ih živi van svojih mogućnosti. No, jednom se živi, zar ne?
I tako, dođoh u godine kad skužih da se klanjah budalama, misleći da su pametniji, sposobniji i mudriji od mene. Jedino kaj mogu reći mami, eto majko, fala Bogu nisam ostala trudna prije braka. xD Nisam mladost provela dadiljajući, provela sam ju lutajući od posla do posla, od mjesta do mjesta. Ali neka, ima još vremena, danas se i preko 40 rađa, jer tek tad valjda postajemo zrele i spremne.
A možda i nikad, sudeći prema situaciji s parama. Valjda ćemo kroz koju godinu u kutije preseliti, ili pak voziti kamp kućice i uživati gypsy life. Možda ću tad proputovati svijet
Do tad, moram pronaći način da se veselim tom okruglom broju 30. Jer bit ću stara mladenka (ono što sve sanjamo dok smo mlađe, zasigurno), više ću se veseliti poklonjenim šalicama, heklanim pizdarijama, stolnjacima i jastucima, jer tko ima vremena ići u salone ljepote na tretmane i izgledati kao Kim Basinger, kad ne staneš u nijedne hlače više.
Veselim se tome jer neću morati ništa glumatati, iskreno me boli briga što nemam ni auto, ni stan, ni kuću, ni dijete, ni stalan posao. Bitno da mogu kupiti steznik i tjerati se svaki ponedjeljak na dijetu, bitno da i dalje postoji nada u to da ću smršaviti, početi jesti zdravo i odgledati jedan jebeni film mjesečno do kraja.
Živjele tridesete, živjela kolektivna izgubljenost u šupku Europe!
Vaša, Marija Lombarović!